Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Ako se još jednom, na kraju, fokusiramo na osnovnu tezu ovog teksta, naime da je organizacija društva i države na islamskim osnovama i sa apsolutnim vrijednostima ove vjere conditio sine qua non obnove islamske civilizacije u našem vremenu, onda je yeni Türkiye -nova Turska razlog za nadu muhammedanskog Ummeta da će se to dogoditi, i to kako na lokalnim planovima, tako i na globalnom planu:
U novoj Turskoj se sjedinjuju (islamska) Vjera i Država, Vjera i Moral, Vjera i Nauka; turska muslimanka čuva porodicu, ali se i obrazuje i uključuje u društvo; tursko muslimansko društvo, u srcu slijedeći propise svoje Vjere, efikasno odbacuje socijalna zla: alkoholizam, konzumiranje droga, prostituciju, jednom riječju: uništavanje porodice, a sa njim i uništavanje životnih sokova društva / civilizacije;
Nigdje obnavljanje (osmansko)islamske civilizacije i „zajedničkih istina“ nije tako vidljivo i uspješno kao u promjeni koncepta obrazovanja u ovoj zemlji. Sa svojih preko sto novih univerziteta, od kojih svaki ima i svoj fakultet islamskih nauka, sa povratkom staroosmanskom i arapskom jeziku i pismu, obnovi materijalnih spomenika osmanskoislamske kulture, procvatom islamske umjetnosti u novim starim formama, novi turski naraštaji – sa hiljadama svojih vršnjaka iz brojnih muslimanskih i nemuslimanskih zemalja koji studiraju u ovoj zemlji – spajaju znanje o Vjeri (kao farz-i ‘ayn znanje) i znanje o društvu i pojavnom svijetu (kao farz-i kifaye znanje). U turskoj novoj obrazovnoj politici, znanje odgaja ljude i postaje – moć; Turska se, na taj način, spašava opasnoga globalnog procesa sekularizacije, postavlja nove stare temelje svoga društva i postaje regionalna i, nadamo se, buduća svjetska sila.
***
U Islamu i sekularizmu, vjerovatno najreferntnijoj studiji o haosu u koga su zapala zapadnoevropska društva i krizi koju je proizvela opća sekularizacija svijeta, Muhammed Naquib al-Attas kaže da muslimansko čovječanstvo, ukoliko želi da izbjegne ovaj opasni ambis, mora promijeniti koncept znanja kod svojih novih naraštaja i taj koncept postaviti na islamske osnove. Attas – na tragu hudždžetu'l-islama svoga doba, velikoga Imam-i Gazalija – kaže da čovječanstvo, u svojoj dugoj povijesti punoj globalnih izazova, nije prošlo kroz destruktivniji izazov, ali to nije izazov neznanja, već izazov sekulariziranog znanja koje zapadna civilizacija širi Svijetom („ideje koje su poludjele“).
***
U srednjem vijeku čovjek se bojao onoga što ne zna; savremeni čovjek, u epohi „eksplozije znanja“, uza sve dobrobiti koje su donijeli naučni izumi, često se boji onoga što zna – zato što on ne priznaje suverenitet Boga, ne stiče znanje u ime Njega kao Najvišeg Dobra i što odbacuje spoznaje iz Objave:
Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali dičili, i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali (40, 83).
***
„Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet,“ govorio je Nelson Mandela, a Francis Bacon je u svojim Meditationes sacrae (1597.), frustriran skolastičkom tradicijom, zatražio razbijanje „idola ljudskog uma“ kako bi se proizvelo znanje za „korist i dobrobit čovjeka“ i kako bi se ono ujedinilo sa djelovanjem. Ipsa Scientia potestas est- Sâmo znanje je moć, piše ovaj autor empirijskih principa u nauci prije više od četiri stotine godina, principa koje su Evropljani upoznali na univerzitetima muslimanskog Endelusa.
***
Nova islamska civilizacija koja se rađa u Turskoj obnavlja tradiciju vakufa, institucije zahvaljujući kojoj se ta civilizacija širila tokom čitavog trajanja Osmanli Devleta. U turskom društvu vakufi su nastali već u 10.st., kada su Oguzi osnovali prvu muslimansku državu Karahanida i počeli masovnije ulaziti u islam.
Vakufi i derviški redovi odražavaju turski žar za Vjerom, žar koji je naslijeđen od ashaba, r.a., generacije iza koje stoji najveći podvig u historiji: sto godina poslije preseljenja na Ahiret Muhammeda, a.s., ti su njegovi pomagači islamsku civilizaciju prenijeli s kraja na kraj tadašnje naseljene Planete.
Duh i učenje jasivilika, naslijeđeni od Ahmeta Jesevija (Kazahstan, 1093.-1166.), i danas su živi i intenzivirani u turskom narodu, u njegovom mnoštvu vakufa i tekija- mjesta merhameta prema svim ljudskim bićima, svojevrsnih filozofskih katedri, sohbeta, bolnica, savjetovališta…
Uz to, pošto je Ahmet Jesevi bio potomak hazreti Alije i u svome učenju propagirao ljubav prema njemu i Ehl-i bejtu, njegov jasivilik na najbolji način zacjeljuje najtežu i najdugotrajniju ranu Ummeta – omrazu između sunnijskih i šiijskih muslimana.
***
Na političkom planu, savremena Turska se vratila ummetizaciji svoje unutarnje i vanjske politike; zlo Države/Nacije, koja se na Zapadu, u Kini i u većem dijelu Dalekog istoka apsolutizirala potpuno destruirajući suverenitet Boga, ovdje je prevladano upravo osjećajem – suštinski islamskim osjećajem – odgovornosti prema Ummetu i čovječanstvu u cjelini.
Zapravo, Turska se vraća dvama povijesnim temeljima svoje politike: millet-sistemu sultana Fatiha kada je riječ o odnosu sa pripadnicima drugih, ne-muslimanskih i ne-turskih nacionalnosti, i pluralnosti mezheba kada je riječ o unutarmuslimanskom dijalogu i zajedničkom životu.
Četiri mezheba ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata čuvari su cjeline Sunneta poslanika Muhammeda, s.a.v.s. – kao posebnog dara i prednosti islamske civilizacije u tome smislu što je to jedini živi sačuvani sunnet svih poslanika i vjerovjesnika (ni kršćanska, posebno ne postkršćanska Morinova i Lewisova evropska civilizacija sa grčko-judejsko-kršćanskom tradicijom ne posjeduje sunnete Isaa, Musaa ili bilo kojeg drugog poslanika, niti je to slučaj sa bilo kojom današnjom drugom civilizacijom!); Sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., živi je model identifikacije zahvaljujući kojem je moguća obnova islamske civilizacije u svakom vremenu i s pomoću kojeg se izbjegava sukob generacija i kriza u muslimanskim društvima.
Kao što je poznato, sultan-Fatih je svoj millet sistem derivirao iz Sahifetu'l-Medine poslanika Muhammeda, a.s., toga prvog ustava u historiji čovječanstva (M.Hamidullah), koji je sljedbenike svih religija i svjetonazora ujedinio u jedan ummet, tj. u ljudski rod kao politički entitet. Ismail Radži al-Faruqi (1921.-1986.) u tome dokumentu vidi rađanje najmiroljubivijeg globalnog poretka; upravo kur'anska ademovska otvorena civilizacija i njezina konkretizacija u ovom dokumentu čine da se u muslimanskim narodima nikada nisu javljale ideje o uništenju drugih religija, naroda, kultura ili civilizacija, kao što smo već naprijed istakli, nego da se čovječanstvo – na temeljima Najvišeg i zajedničkog Dobra – integrira radi zajedničkog dobra (v. njegovu studiju Trialogue of The Abrahamic Faiths, 1982.) .
***
Fernard Braudel (1902.-1985.) u svojoj znamenitoj studiji Civilizacije kroz povijest ( u prvom poglavlju „Izvanevropskih civilizacija“ s naslovom „Islam i muslimanski svijet“, Zagreb, 1980. ), poistovjećujući civilizacije sa prostorima na Planeti, zapisao je:
„Tako se izgrađuje Islam, sve do svoje vjerske srži, posuđujući iz podmlađenih starih istočnjačkih i sredozemnih civilizacija, zahvaćenih zajedničkim svjetovnim i duhovnim zadatkom i mrežom zajedničkog jezika; u tome je Arabija bila samo jedna epizoda; muslimanska civilizacija, gledajući s jednog stanovišta, počinje tek masovnim obraćenjem nearapskih naroda na islam, kao i uvođenjem škola na cijelom području Umme…“(93);
„U XII.stoljeću Islam je očigledno izgubio svoj vodeći položaj. Ali opasno zaostajanje za njega je počelo tek u XVIII. stoljeću, tj. po sporom mjerilu civilizacija, tek nedavno…Usljed tog očitog neuspjeha, Islam nije odumro kao civilizacija; samo kasni dva stoljeća za Evropom, ali koja dva stoljeća! (90)“
„Tokom četiriju ili pet stoljeća Islam je bio najsjajnija civilizacija starog svijeta…; on tada vodi – sve do otkrića Amerike – ukupnu povijest ove planete koja čini stari svijet (Evropa, Azija, Afrika) “ (85);
„To izrazito opadanje, bez obzira je li do njega došlo ranije ili kasnije, Islamu je u XIX.stoljeću donijelo niz poniženja, jada i stradanja, a zatim je potpuno potpao pod vlast stranaca. Činjenicu su dobro poznate. Samo je Turska izbjegla zajedničkoj sudbini, i otuda njezina gruba i uspješna reakcija na čelu sa Mustafom Kemal-pašom uoči najveće nesreće. Bila je to primjerna reakcija ponuđena kao uzor nacionalnim pobjedama koje će uslijediti. Danas je oslobođenje Islama potpuno ili skoro potpuno!“
***
Na tome putu, putu „oslobođenja Islama“, danas stoje dvije, odn. tri naoko suprotstavljene, a suštinski ujedinjene sile: cionizam ujedinjen sa kršćanskim cionizmom i tzv. selefizam, odn. vehabizam, sila koja se ne prožima ni sa čim, ni sa kakvom drugom civilizacijom.
Te sile, koje imaju ogromnu političku, vojnu, medijsku i finansijsku logistiku iza sebe, imaju i jedan te isti cilj: pojačati one Saidove zidove između Zapada i Istoka, a od Islama sačiniti najveću prijetnju čovječanstvu.
Naravno, porijeklo, retorika, metode i perspektive ovih sila nisu iste, ali spomenuti cilj – jeste.
***
Udružen sa zapadnim silama u 18.st., vehabizam / selefizam (kako oni shvataju pojam selef-i saliha!) radio je na rušenju Osmanli Devleta, i u tome uspio, što je za posljedicu imalo nastanak brojnih arapskih Država / Nacija koje su postale – i do danas ostale – sateliti Zapada. Sa uništenjem Osmanli Devleta, krenula je serija političkih kataklizmi na azijskom kontinentu koji je, posebno njegov Bliski istok, nakon dugotrajne epohe mira i blagostanja, sve do danas ostao nejneuralgičniji prostor na Planeti.
Vehabijska /selefistička interpretacija islama u kršćanstvu, judaizmu i šiizmu vide najveće neprijatelje Islama.
***
Manje je poznato da je kršćanski cionizam, udružen sa jevrejskim političkim cionističkim pokretom, omogućio stvaranje Izraela kao „jevrejske države koja ne prihvata druge narode za svoje građane“ (G. Halsell u: Prophecy and politics, 2002.).
Uništenje Palestine i proširenje Izraela do proročanskih granica: od Nila do Eufrata, rušenje Džamije al-Aksa i izgradnja jevrejskog hrama na njenim temeljima moguće je samo uz sataniziranje islama – zapravo: islama sa njegovom političkom dimenzijom! – kao navodnog neprijatelja Zapada i čovječanstva u cjelini. Današnja islamofobija na Zapadu uskvasala je svakodnevnom medijskom propagandom protiv islamske civilizacije od strane supermoćnih američkih teleevangelista, odn. cionista i kršćanskih ciona.
Kao „enklava Zapada“, Izrael od 1948. godine blokira „oslobođenje Islama“ i sabotira svaki pokušaj muslimanske integracije, kao i dijalog između Zapada i Istoka. „Ako u vremenu koje dolazi zahtjevi muslimana i drugih za pravdom, poštovanjem i priznanjem budu odbačeni s arogancijom, Svijet će skoro sigurno, i to vrlo brzo, skončati u plamenu!“ (Th. H. Eriksen).
***
U više svojih knjiga Alija Izetbegović je zapisao:“Hisorija je zbir nemogućnosti!“ i: „Bog vodi Historiju!“
***
I Izrael, i spomenute sile, udružile su Vjeru i Državu, ali kakvu vjeru i kakvu državu?! Prije će biti da su ovdje proročanstva iz svetih biblijskih i rabinskih tekstova udružena sa politikom; Amerika pod vladom Republikanske stranke – koja izravno i tokom moderne povijesti sve do danas- provodi politiku ovih sila, kao i teokratski Izrael, imaju malo veze sa vrijednostima izvornog judaizma (duhovnog Siona) i kršćanstva.
***
Na kraju, u jednom imaginarnom dijalogu, pozovimo za okrugli sto najzainteresiranije učesnike ove debate: Edwarda Saida i Ismaila Radžija al-Faruqija iz Palestine (i sa Zapada), Redžepa Šenturka iz Turske, Mustafu Busuladžića i Aliju Izetbegovića iz Bosne i Alija Šeriatija iz Irana.
Imamo jedno ključno pitanje za sve njih: Da li je, u našoj epohi, moguće pomirenje Zapada i Istoka, obnova i međuprožimanje naših civilizacija, ili će zaista ljudski rod zadesiti armagedonska nuklearna kataklizma, „okončanje historijskog vremena“, na čemu rade jevrejski i kršćanski cionisti sa svojim poznatim i tajnim saveznicima?
Mustafa Busuladžić (1914.- 1945.), bošnjački pisac porijeklom sa Sicilije, to pomirenje vidio je u zajedničkom muslimansko-kršćanskom posjedovanju Sredozemnog mora kao svjetske žile kucavice. On je ubijen prije nego što je nastao Izrael, u klimaksu rata između dva opasna „čeda kršćanske i jevrejske religije“, kako je nazivao nacizam i komunizam, sanjajući rješenje „socijalnog pitanja“ na osnovama „islamskog socijalizma“ i tvrdeći: „Onaj ko riješi socijalno pitanje vladaće Svijetom!“
Svoju zemlju Bosnu vidio je kao mediteransku zemlju sa živim tradicijama triju monoteističkih vjera.
Na kraju XX.st., jednog od najkrvavijih u povijesti čovječanstva, Mustafin student iz mladomuslimanskog pokreta, Alija Izetbegović, vizualizirao je „ideju Bosne“ kao državne zajednice sa muslimanskom relativnom većinom u srcu Evrope i sa istim živim vjerskim tradicijama.
Izetbegović je, u konačnici, nastavljač sultan-Fatihovog millet sistema – političkog maksimuma južnoslavenskih, balkanskih ili rumelijskih naroda. Pred kraj njegova života, njegova zemlja Bosna, sa nedovršenim Dejtonskim mirovnim sporazumom – koga su izdiktirali američki Demokrati! – najednom je počela da se u međunarodnim diplomatskim krugovima komparira sa Izraelom, tj. sa zlogukom budućnošću obje ove države, i to na uprošćen način: s potpuno povijesno falsifikovanom argumentacijom i luđačkom konkluzijom: Ako je moguć opstanak Bosne kao muslimanske države okružene morem kršćanstva u Evropi, onda je moguć i opstanak Izraela kao jevrejske države okružene arapskim muslimanima (valjda i kršćanima). I obrnuto!
Obnova islamske civilizacije, sa Istanbulom kao njezinim povijesnim središtem, ne samo da je moguća, nego i nužna kako bi se čovječanstvo spasilo novih kataklizmi, reći će Redžep Šenturk.
U svojoj diskusiji Ali Šeriati će govoriti o sasvim realnim mogućnostima prevladavanja sunnijsko-šiijskoga konflikta koji je započeo historijskim, a ne – u bitnome- akaidskim, doktrinarnim razlozima. (Šeriati je, naime, tvrdio da izbor hazreti Ebu Bekra nije bila nikakva pogreška, kao što ne bi bila pogreška ni da su muhadžiri i ensarije izabrali hazreti Aliju kao prvog halifu.) Niko kao osnovni mezheb Osmanli Devleta, sa Imam-i Azamovom teorijom ehl-i Kible prema kojoj su muslimani svi koji se u namazu okreću prema Kibli u Mekki i sa svojim jasilikom nije moćan da ne samo zaustavi najveći međumuslimanski sektaški sukob, nego i da ga prevlada – kao što je to, na koncu, učinio Ali Šeriati – ideolog islamske revolucije u Iranu i vizionar islamske republike.
Političko ujedinjenje sunnija i šiija, kada do njega dođe, u budućnosti bi zaštitilo islamsku civilizaciju na svim stranama modernog Svijeta i dalo snažan zamah njezinoj obnovi.
Kuds-i Šerif iliti Jerusalem, u kome je poslanik Muhammed, s.a.v.s., tokom svoga Israa, klanjao kao imam svim vjerovjesnicima, i njegova Sahifetu'l-Medina , može ostati sačuvan od cionističko-evangelističke kataklizme samo ako bude pod vlašću Muhammedovih, s.a.v.s., sljedbenika – zato što Islam priznaje sve monoteističke vjere i civilizacije, reći će al-Faruqi pozivajući se na sultana Abdul-Hamida II. i Muhammeda Asada. Obojica su, naime, nasljednici velikog halife, hazreti Omera, koji je iz ondašnje relativističke civilizacije džahilijjeta dramatično prešao u Islam i koji je, kao vladar vjernika, pobjedonosno ušao u ovaj sveti grad gdje su mu kršćani predali ključeve i gdje je odbio klanjati u kršćanskoj crkvi. „Muslimanski Ummet tada, dok je bio živ, pa sve do danas nije shvatio ovog halifu-mudžtehida, jednog od najvećih i najpravednijih vladara u ljudskoj historiji,“ reći će M. Asad i završiti ovu diskusiju svojim prijevodom / komentarom sljedećeg ajeta:
Vi ste najbolja zajednica koja se pojavila na Zemlji – za dobro svih ljudi, (i to zato što): činite i naređujete dobro, a klonite se zla i borite se protiv njega, i, uz to, vi u Allaha vjerujete! (3, 110).
(Kraj)
(TBT)
