Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
U sljedeće četiri sedmice zdravstveni sistemi Britanije, Sjedinjenih Država i Španije stići će do tačke pucanja, tačke koju je zdravstveni sistem Italije već dostigao – to jest, past će ispod društveno prihvatljivog nivoa trijaže i tretmana i ljudi će početi umiruti usljed nedostatka zdravstvene njege. Uskoro se može očekivati i širenje bolesti na siromašne zemlje globalnog juga.
To će biti prilika za ispoljavanje svih oblika dobre volje i duha saradnje među ljudima. Ali to će otvoriti vrata i za nekoliko negativnih scenarija. U najgorem slučaju, globalni poredak bi mogao doživjeti slom. Eksperti za sigurnost identificirali su tri „nestabilne“ države koje se mogu raspasti pod pritiskom epidemije, jer su im zdravstveni i upravljački sistemi već načeti ili sasvim disfunkcionalni: to su Iran, Sirija i Sjeverna Koreja. Među pomenutim zemljama, zasad se samo Iran nalazi u ozbiljnoj krizi, pogoršanoj sankcijama Sjedinjenih Država i reakcijama mula, koje najbolje opisuje fraza pjesnika W.H. Audena o „diktatorskom lupetanju staraca“.
Ukoliko se državna uprava u Sjevernoj Koreji nađe u krizi, vjerovatno će joj u pomoć priteći njen gigantski saveznik, Kina. U Siriji podijeljenoj na tursku i rusku interesnu sferu takođe se može naslutiti put do stabilizacije. Problem je Iran, regionalna supersila, okružena zemljama koje su iz vjerskih ili političkih razloga prema njoj neprijateljski nastrojene, sa stanovništvom od 81 miliona ljudi koji već pokazuju znake revolta.
Nestabilnost ovih i drugih država ne bi bila problem kad bi Sjedinjene Države pokazale makar i privid onog liderstva na koje su polagale pravo od kraja Drugog svjetskog rata. Ali to nije slučaj. Umjesto toga, Amerika koristi diplomatske kanale da prigrabi što veći dio raspoloživih zaliha testova i respiratora, a to će se sigurno ponoviti i kada bude proizvedena vakcina. Iako Trump to odbija priznati, Sjedinjene Države traže i očekuju pomoć od država koje su u prošlosti ucjenjivale pružanjem pomoći.
Izostanak američkog vodstva stvara dobru diplomatsku priliku za Kinu, koja je upravo izašla iz prvog talasa epidemije i već izvozi testove i respiratore u ostatak svijeta. Zasad se spisak zemalja koje dobijaju pomoć uglavnom poklapa sa spiskom zemalja koje učestvuju u kineskoj inicijativi Pojas i put: Italija, Srbija, Venecuela i Liberija. Predsjednik Srbije je iskoristio prispjeće aviona pomoći iz Kine kao priliku da napadne Evropsku uniju, čija je solidarnost, kako je rekao, „samo bajka“.
Na jednom nivou, Kina zapravo samo ulazi u prazan prostor, koristeći svoje nedostižne proizvodne kapacitete da ponudi neku vrstu kompenzacije za to što virus nije zaustavila na vrijeme. Britanski eksperti za sigurnost vjeruju da Kina u isto vrijeme sračunato pokušava oblikovati svijet koji će nastati iz pandemijske krize: kako širenjem svog diplomatskog utjecaja tako i popularizacijom sopstvenog modela upravljanja.
Na ovogodišnjoj Minhenskoj konferenciji o sigurnosti ključna fraza bila je „nestajanje zapada“ – izraz straha da se usljed uspona autoritarnih nacionalističkih režima u Kini i Rusiji vjera u demokratiju i ljudska prava osipa čak i u zapadnim demokratijama. Ta prijetnja se najneposrednije osjeća u Evropi: u martu prošle godine, Evropska komisija je opisala Kinu kao zemlju koja je istovremeno partner, ekonomski konkurent i „sistemski rival koji promovira alternativne modele upravljanja“.
Ako kineska politika zatvaranja ugroženih područja – koju uspješno mogu sprovoditi jedino autoritarne države – daje dobre rezultate, dok Trump donosi odluku da ignorira moguću smrt jednog miliona Amerikanaca da bi sačuvao vrijednost akcija na berzama, milioni ljudi širom svijeta će izvući određene političke zaključke. Mogu zaključiti da se „zapad“ kao koncept raspada i da njegova visoko komercijalizirana i fragmentirana društva više nisu sposobna da se zaštite ni od virusa slijepog miša, a kamoli da grade globalni poredak.
Također, nemamo ni dovoljno vremena da o svemu potanko razmislimo. Ruska državna televizija je ove sedmice saopćila gledaocima da se EU praktično raspala, prikazujući snimke kontrolnih punktova i ograda od bodljikave žice. Prema izvještaju Evropske službe za vanjske poslove, fabrikacija dezinformacija o korona virusu u režiji ruske države i državnih medija dostigla je industrijske razmjere.
Ruskoj publici virus je predstavljen kao „oblik strane agresije“, dok se u obraćanju gledaocima programa na engleskom, španskom, arapskom i italijanskom ruska propaganda „fokusira prvenstveno na teorije zavjere o tome kako globalne elite koriste pandemiju za ostvarivanje sopstvenih ciljeva“, piše u tom izvještaju.
Primjeri propagande koja se može dovesti u vezu sa medijskim kućama pod ruskim utjecajem, dokumentirani u bazi podataka Evropske službe za vanjske akcije, uključuju i sljedeće: virus se prvo pojavio u Letoniji; stvoren je u laboratoriji; napravljen je da bi zapadne sile spasile svoje privrede štampanjem novca; neki Amerikanci su oboljeli u septembru, ali Sjedinjene Države su prikrile tu informaciju; korona virus je proizvod liberalizma; u pitanju je biološko oružje koje je stvorila Amerika da bi smanjila broj stanovnika na planeti.
Kao i u svim kampanjama širenja dezinformacija, cilj je da se pojačaju tenzije koje već postoje, da se poljulja povjerenje građana u sopstvene lidere, kao i njihova posvećenost slobodi govora i ljudskim pravima. U trenutku kada ulazimo u odlučnu fazu borbe protiv virusa, uz duboke ekonomske poremećaje koji već proizvode teške posljedice za mnoge porodice i zajednice, moramo imati u vidu da ovog trenutka sve društvene i političke elite vode veliku bitku narativa i ideologija. Ishod te bitke će oblikovati ne samo pojedinačne zemlje, nego i njihove relativne pozicije u svijetu; opstanak multilateralnog poretka, političkih sloboda i medija koji govore istinu zajednički je interes 99 procenata stanovnika planete, bez obzira na državljanstvo i etničku pripadnost.
Nije teško mapirati slabe tačke. Sjedinjene Države imaju predsjednika zavisnog od lažnih vijesti, ekonomiju bez sigurnosne socijalne mreže, preskup sistem zdravstvene zaštite postavljen da prije svega proizvodi profit i federalni sistem u kom države mogu primjenjivati rivalske strategije u borbi protiv virusa. Moguće je da će pod utjecajem medija kao što su Wall Street Journal i Fox News, koji traže da se mjere socijalnog distanciranja odmah ukinu da bismo sačuvali ekonomiju, Trump usvojiti strategiju koja je razmatrana i u Downing Streetu – pustite bolest da obavi svoje.
Evropska unija – mada se ne „raspada“, kao što tvrde ruski mediji – očigledno prolazi kroz krizu. Njemačka je stavila veto na prijedlog da se usvoji program pomoći za evrozonu u cjelini i opredijelila se umjesto toga za privremenu relaksaciju fiskalnih pravila, zbog čega zemlje poput Italije i Španije s velikim teškoćama pronalaze sredstva za borbu protiv krize.
U međuvremenu, zemlje koje prodaju naftu odučile su da se malo igraju „kukavice“ sa cijenama nafte. Rapidan pad globalne tražnje proizvođači su ocijenili kao dobru priliku da pokušaju jedni drugima doći glave. Saudijska Arabija zna da Rusija ne može dugo izdržati ekonomski udar cijene od 20 dolara za barel sirove nafte – ali tako usput dovodi u opasnost i druge proizvođače kao što su Venecuela i Nigerija.
U svijetu punom opasnosti i neizvjesnosti može se očekivati okretanje rješenjima centriranim unutar nacionalnih granica. Što se tiče Britanije, kao što je racionalno insistirati da jednom kada se sve ovo završi broj zaposlenih u NHS-u bude povećan i da se osiguri višak kapaciteta za rješavanje epidemijskih kriza u budućnosti, tako je logično graditi industrijske kapacitete za proizvodnju vakcina, respiratora i medicinskih zaliha. Isto važi za lance snabdijevanja prehrambenim proizvodima, pa i za finansije. Ako udruženi napori ministarstva finansija i centralne banke ne zaustave odliv kapitala iz Londona i pad funte, vlada može (kao što vjerovatno i hoće) razmotriti kratkoročne kontrole kretanja kapitala – što je bila nezamisliva hereza otkad je Margaret Thatcher to ukinula 80-ih godina 20. vijeka.
Ako sve zemlje reagiraju na isti način, globalizacija će poslije pandemije sigurno izgledati drugačije. U najgorem slučaju, globalni sistem bi se mogao raspasti, kao početkom 30-ih godina 20. vijeka, kada su države, jedna po jedna, odustajale od izvršavanja svojih obaveza.
Ono što bude učinjeno sada, u trenutku nezabilježenog pritiska na multilateralni sistem, odredit će obrise svijeta koji nastaje – u pogledu budućih saveza, trgovinskih tokova i ideologija.
Glasovi autoritarnih država su snažni; glasovi demokratskih lidera su slabi i neusklađeni. Ono što nedostaje je glas 99 procenata onih koji posežu preko granica i neprijateljstava da bi iz razloga praktične solidarnosti u borbi protiv bolesti izgradili svjetski poredak utemeljen na saradnji, poredak koji će prioritet dati ljudskim životima, prosperitetu i blagostanju.
(TBT, New Statesman)
