U vrijeme apokaliptične pandemije korona virusa, osim apela za pomoć žrtvama oboljelih od ove smrtonosne bolesti, upućeni su apeli za pomoć raznim segmentima društva i privrednim subjektima. Svakim danom se sve više uvjeravamo da su ti apeli opravdani i da se mnogobrojni esnafi, struke i profesije bore za opstanak.
Osim dvije-tri verbalne čarke između člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, u kojima je tretirano i strukovno udruženje novinara kojeg predstavlja Borka Rudić, nije se čulo za probleme sa kojima se suočava ova veoma brojna profesija. Nije ni čudo jer se za istinske probleme novinara nije čulo ni za proteklih 18 godina koliko je ovo udruženje predstavljala dotična novinarka.
TAJKUNSKO-REŽIMSKI MEDIJI
Tako da se može reći da i bez pandemije klinička slika žurnalizma u Bosni i Hercegovini, posmatrana sa ekonomskog, dakle egzistencijalnog aspekta, ovu profesiju kandidira za „rizičnu grupu“. Dakle, u grupe onih kojima prijeti siromaštvo i (iz)umiranje! Stanje u bosanskohercegovačkim medijima, posebno sarajevskim, stvarno je ogledalo divljeg kapitalizma u koji je Bosna i Hercegovina ušla tokom tranzicije. S jedne strane imamo tajkunsko-režimsko novinarstvo i medije koje se finansiraju i državnih budžeta, ili su u vlasništvu biznismena koji su svoja poslovna carstva stekli uz pomoć režima preko koruptivne privatizacije državnih preduzeća, ili direktnim stranačkim „finansijskim injekcijama“, ulaganjem, donacijama. U ovu grupu spadaju državno-federalno-kantonalne televizije i pet-šest internet portala i printanih novina poput Avaza, čiji je vlasnik Fahrudin Radončić, Oslobođenja i Dana, čiji je vlasnik Hilmo Selimović, i Faktora i Stava, čiji je vlasnik direktor Cengiz insaat Sanayi ve Ticaret A.S., koga u Sarajevu predstavlja Evren Utku Gök, portala Vijesti.ba, čiji je vlasnik Safet Oručević. Upada u oči da od svih vlasnika samo se Radončić bavio novinarstvom!
S druge strane imamo privatne medije čiji su vlasnici sami novinari Poput FACE TV, čiji je vlasnik Senad Hadžifejzović, ili magazin Start čiji vlasnik novinar Dario Novalić, portala Kilx.ba, čiji su vlasnici braća Dario Šimić i Mario Šimić, portala The Bosnia Times, čiji vlasnik novinar Nedžad Latić, portala Depo, čiji vlasnik također bivši novinar Jasmin Duraković itd. Tu su portali RadioSarajevo, Žurnal i Slobodna Bosna čiji su vlasnici nepoznati, ali radi se vjerovatno o jednom ili više novinara.
Mediji iz prve grupe svakako su dominantni i po slobodnoj procjeni pokrivaju 70% do 80 % medijskog prostora. Oni su pod direktnom kontrolom režima, najviše stranačkih kadrova iz SDA, ili su u „tvrdoj kohabitaciji“ sa režimom, kojeg sad tvori koalicija SDA – DF – SBB. Iako i među tim medijima postoji distanca koja graniči sa fenomenom da se interesno „dodiruju“, ali se ne „miješaju“. Tako da nikad nećete vidjeti neke opozicione lidere ili intelektualce čije slike vidite u jednom od tih medija, opet vidjeti u drugom mediju. Takva uređivačka politika je posebno izražena u Avazu, Oslobođenju i Faktoru što je rezultat činjenice da su potonja dva nastala uslijed medijskog rata sa prvim, pa su naknadno „zakopali ratne sjekire“.
Ovi stranačko-režimski, a po vlasničkoj strukturi privatni mediji, također su privilegirani kad je u pitanju marketing, jer samo oni dobivaju reklame od državnih firmi poznatih kao režimske „zlatne koke“ poput BH Telecoma, BH Pošte, Elektro-privrede, Autocesta itd., kao i nekih banaka, poput BBI Banke, koje su pod kontrolom režima.
U Sarajevu još egzistira grupa medija koji su privilegirani kod nevladinih organizacija stranih zemalja koji ubiru grantove po osnovu specijalnih zadataka poput borbe protiv korupcije i kriminala ili, na primjer, borbe protiv rusko-kineskog uticaja na na politička dešavanja u Bosni Hercegovini. Pošto je ovo po prirodi stvari zakulisno novinarstvo teško ga je definirati, mada se može svrstati u grupu privilegiranih. Uživaju negativan imidž među novinarima jer ih smatraju „aleksama žunićima“ više nego kolegama.
COVID-DIKTATURA
Jednom je Gojko Berić dao ocjenu da i mafija ima kodeks i etiku po kojoj djeluje, dok sarajevski novinari nemaju ništa od toga. Ovo je svojevrsna osmrtnica sarajevskom novinarstvu koju je izrekao jedan od doajena i bardova bosanskohercegovačkog novinarstva. Ako još postoji, a postoji (!) neke etike u sarajevskom novinarstvu, onda nju predstavlja nekoliko starih časnih novinara, poput Berića, koji se mogu izbrojati na prste. To je, svakako, sumorno tragična (klinička) slika sarajevskog novinarstva.
A kad se radi o zaštiti novinara, onda je slika jezivo potamnjena. Jer vodeći mediji imaju osiguranje preko privatnih securitasa unajmljenih od strane njihovih vlasnika, a potom i preko policijsko-obavještajnih režimskih struktura čije šefove ovi mediji protežiraju i podržavaju. Tako imamo slučaj da direktora OSA-a Mehmeda Osmanagića Osmicu, kao i njegovu agenciju, podržavaju, hvale i panagirike pišu dvije novinarke, kone i kolegice Borke Rudić, i to objavljuju u tajkunskim medijima po direktivi njihovog vlasnika. Dok nezavisni novinari protiv sebe imaju obavještajno-policijske strukture, mafiju, kao i stranačke „odrede smrti“ regrutirane iz narko-kriminalnog podzemlja i(li) vjerskih radikala koji su konvertirali iz kriminalnih struktura u religiju/islam, pa su kao takvi postali ratoborni, gorljivi i dobrovoljni „zaštitari“ režima. Nerijetko su neki režimski mediji i kvazinovinari služili kao „tiperi“ stranačkim „odredima smrti“ kad bi targetirali nezavisne novinare. Pojava interneta i društvenih mreža također je poslužila ovakvim kriminogenim grupacijama, koje kontrolira obavještajno podzemlje, da sprovode razne oblike nasilja, prijetnji i ucjena prema nezavisnim medijima.
Tako da se uloga režimskih medija i novinara komotno može usporediti sa pandemijom koja guši demokratiju u Bosni i Hercegovini, a nezavisne medije sa respiratorima preko kojih građani udišu slobodu!
FOTO: (Faktor.ba)
I sve se to dešavalo pred očima predstavnika/ambasadora zemalja sa liberalnim demokratijama, koji, čast izuzetcima, „preziru demokratiju i kada se pretvaraju da je štite“ (Yanis Varoufakis)!
Ovaj tekst/apel se može čitati i kao otvoreno pismo ambasadorima zemalja Kvinte (SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije) i Delegaciji EU u BiH.
Ne vrijedi se obraćati drugim, posebno ne islamskim zemljama, koje iz dna duše preziru nezavisne medije i slobodoumne intelektualce.
Potom je upućeno opozicionim strankama, posebno Bh. bloku, koje svoje postojanje mogu zahvaliti upravo nezavisnim medijima i grupi(ci) hrabrih i časnih novinara. Nažalost, opozicioni lideri puni sebe, smatraju da su „bogomdani“ i da ih kao takve, njih i njihove stranke, moraju podržavati nezavisni mediji samom činjenicom što su antirežimski. Podržavajući ih kao takve, često im se podrška „obila o glavu“ jer bi nakon izbora „promijenili dres“ i prešli uz skute režima. Eklatantan i neoprostiv slučaj je sa podrškom Željku Komšiću i njegovom DF-u.
Zato je ovo odsutan trenutak prije nego postanemo jedan od balkanskih „covid-diktatura“ u kojoj će „baršunasti diktatori“, poput Bakira Izetbegovića uskliknuti: „Jesam li vam rekao da će se oni umoriti …!“
Ovo ne pišemo radi sebe, jer mi nikad nismo dobili ni fening od grantova, donacija ili hedija (!), već zbog drugih medija i kolega poput Hadžifejzovića i(li) Darija Novalića… Oni imaju mnogo više uposlenih radnika i njihova ulaganja u medij su mnogo veća. A bez njih, ako bismo i preživjeli pandemiju korone, svjesni smo da ne bismo preživjeli „covid-diktaturu!
(Autor: Redakcija The Bosnia Timesa)
(TBT)
