I stvarno, bila je to okrutna igra sudbine koja je spriječila Joea Bidena da se kandidira za predsjednika i da vjerovatno danas sjedi u Bijeloj kući umjesto Donalda Trumpa. Smrt njegovog sina Boa, koji je najviše od svega želio da njegov otac uđe u predsjedničku trku, harizmatičnog političara, o čijim je posljednjim danima Joe Biden napisao knjigu “Obećaj mi, tata”.
Joseph Robinette Biden II, najstariji od četvero djece Joea Bidena, poznat svima kao Beau, preminuo je od tumora mozga 30. maja 2015, u 46. godini. U “Obećaj mi, tata” Biden se prsa u prsa suočio sa Beauovim problemima: sa neizvjesnošću šta je to napalo njegovog sina; sa brutalnom dijagnozom tumora, glioblastoma (“Čudovište”, kako je to opisao ljekar Bijele kuće, dr Kevin O’Connor); onom nadom koja je nabujala kada je Beau dobro reagirao na terapiju; posljednjim eksperimentalnim procedurama koje je Beau stoički podnio nakon što su se simptomi pogoršali; i naposljetku, smrću čovjeka koji nije bio voljen samo u svojoj porodici već i u čitavom rodnom Delawareu.
Od 2007. do 2015, Bo je bio državni tužilac te savezne države. Također je bio oficir u Nacionalnoj gardi armije Delawarea i proveo godinu dana u Iraku. Pre nego što se razbolio, Beau je planirao da se kandidira za guvernera Delawarea 2016. godine. Sa svojom impresivnom biografijom i privlačnošću, piše njegov otac, “Beau je imao sve moje dobre osobine, ali nijednu moju manu”, i vjerovatno bi otišao još dalje od toga.
Premda to ne biste očekivali od knjige koja govori o smrti ljubljenog sina i njegovim posljednjim danima, o Joeovim molitvama da sa Beauom proživi makar još jednu godinu (NavObs, 30. novembar 2014, 7:30 uvečee – Stigli smo kući iz Nuntuckita. Molim se da imamo još jednu zajedničku godinu 2015. Beau. Beau. Beau. Beau.), “Obećaj mi, tata” nosi duh žustrine i nekakvog optimizma koji su, svi su u tome saglasni, po svoj prilici posledica Bidenove urođene duhovitosti i neukrotive iskrenosti.
Biden u knjizi obično govori o Baracku Obami ne kao “predsjedniku”, već “Baracku”, i portretira njihovu vezu kao, na početku, neizvjestan savez koji se vremenom pretvorio u iskreno, toplo i duboko prijateljstvo. Biden je trebalo da privuče sve one glasače, skeptične zbog Obamine mladosti, neiskustva i boje kože. To je, kako su izborni rezultati pokazali, i učinio. S jedne strane, stajao je tamnoputi prorok promjena, vesnik nade sa dječačkim osmijehom; s druge 65-godišnji prekaljeni, plavooki senator, sa čvrstim stiskom ruke, koji bi mogao reklamirati bilo neki od onih proizvoda namijenjenih bijeloj srednjoj klasi, od paste za zube do polovnih automobila. Ili da u nekom vesternu glumi pravog američkog šerifa, koji sprovodi zakon negdje između zapadne Virginije i Rocky Mountainsa.
Kao jedan od rijetkih ljudi van porodice koji je bio upoznat sa Beauovim stanjem, Obama je bio čovjek kojem je Biden mogao da se povjeri, da ga sasluša, da mu bude rame za plakanje, a čak mu je dao i ponudu (koja nikada nije prihvaćena) da iz svog džepa pomogne porodici u slučaju da finansijski ne mogu izdržati Beauvo liječenje. Biden nikada nije bio imućan čovjek; on je ono rijetko stvorenje u Washingtonu koje je živjelo od vladine plate za sve vrijeme bavljenja politikom.
Više od 35 godina senator Joseph Biden putovao je vozom 160 kilometara od Wilmingtona, u državi Delaware, u kome je stanovao, do Kapitol Hila u Vašingtonu, gdje radi. Umjesto da, kao skoro svi senatori, koristi apartman u Washingtonu, senator Biden se svake večeri vraćao u svoju kuću ofarbanu u bijelo, izgrađenu u kolonijalnom stilu, da bi večerao sa ženom i djecom. Zdanje je, kako su neki novinari pisali, bilo toliko tipično američko za južnu obalu SAD-a, kao stvoreno za proslavu 4. jula uz vatromet, roštilj i pivo.
A onda je, kada se Beau razbolio, došao trenutak kada ono što su zarađivali Joe i njegova druga supruga Jill, profesorica, nije bilo dovoljno da pokrije troškove Beauovog liječenja. Jedino što su mogli da urade je prodati kuću.
Za vrijeme jednog nedjeljnog ručka, Barack mu je ponudio pomoć.
“Ustao je i rekao mi: ‘Nemoj da prodaš tu kuću. Obećaj mi da je nećeš prodati'”, ispričao je Biden kasnije. “Rekao mi je: ‘Dat ću ti novac. Šta god ti treba, dat ću ti novac. Nemoj, Joe – obećaj mi. Obećaj mi.’ Odgovorio sam mu da možda nećemo morati svakako, a on je ponovio: ‘Obećaj mi.'”
Joe i Jill nisu prodali kući, a nisu ni, sudeći po Bidenovim riječima, uzeli novac od Obame, ali je to, kazao je Biden, bio jedan od najvažnijih trenutaka koje je proživio sa Barackom dok su zajedno vodili Ameriku čitavih osam godina.
Da se Beau nikada nije razbolio, Joe Biden bi bio kandidat za predsjednika. “Bez sumnje”, rekao je kasnije za Vanity Fair. “Planirao sam da se kandidujem, i nisam bio protiv Hillary, ni Bernieja, ni bilo koga drugog. Kunem se bogom, mislio sam da sam najbolja osoba u tom trenutku da postanem predsjednik.”
Stvar sigurno ne bi bila manje nezgodna da je Beauova smrt bila prva takva tragedija koja je zadesila Bidena. Osamnaestog decembra 1972, šest sedmica nakon što je Joe Biden izabran u Senat prvi put, Joeova prva supruga Nilia i trinaestogodišnja kćerkica Naomi stradale su u saobraćajnoj nesreći na putu za božićnu kupovinu. Beau i Hunter, koji su tada imali jedva četiri, odnosno tri godine, također su bili u automobilu, i proveli su nekoliko sedmica u bolnici. Biden je položio zakletvu u njihovoj bolničkoj sobi.
Četiri godine je sam odgajao sinove, a onda ga je neki prijatelj nagovorio da izađe sa jednom profesoricom koja mu se činila sjajnom ženom za Joea, ispostavilo se da je Joe već ranije primijetio Jill na nekakvom okupljanju, dječaci su Jill ubrzo počeli da zovu “mama”, a ona im je nekoliko godina kasnije rodila i sestru Ashley. Nekada davno je obećao Jill da će imati kuću na plaži. Od avansa koji je dobio za knjigu je konačno kupio. Iznad ulaznih vrata stajao je znak na kojem piše “Obećanje ispunjeno”.
Boova smrt je Joea odredila na mnogo ravni. Nije mogao da mu prizna tada, prije nego što će Bo izgubiti bitku sa glioblastomom, da se neće moći kandidirati naredne godine. “Možda ga to ne bi ubilo, ali mu se sigurno nimalo ne bi dopalo”, siguran je bio Joe. Nije Biden bio ni naivan pa da misli da će mu američki narod oprostiti što će tek što je sahranio sina poći u bitku za koju se spremao čitavog svog političkog života. Još gore bi bilo da mu se dodvoravaju samo iz sažaljenja i saosjećanja prema Beauu.
Je li prekasno? Je li Biden prestar? Napunit će 78 nešto prije narednih predsjedničkih izbora, što bi ga učinilo najstarijim predsjednikom u prvom mandatu – bio bi stariji čak i od Ronalda Reagana kada je poslije osam godina napustio Bijelu kuću – što i ne izgleda kao neki naročit faktor, budući da Trump ima 74, a Bernie Sanders 79.
Ključne teme oko kojih se lome koplja za demokratsku nominaciju u trci za ij kuću su zdravstvena zaštita, fiskalna politika (posebno oporezivanje bogatih i profita), klimatske promjene, studentski krediti, rodna ravnopravnost, pitanja bezbjednosti, odnosa prema migrantima i strancima u SAD.
Beauova smrt, iako on od nje zazire ne želeći da na račun lične tragedija skuplja političke poene, također mu idu u prilog, u političkom smislu moćne, ali u ljudskom – tužne priče o gubitku, koja, ma koliko to izgledalo sumanuto, predstavlja svojevrsni kontrapunkt Trumpu, koji čak ne može ni da se izbori ni sa jednostavnom izjavom saučešća vojnim udovicama.
Također, Bidenov imidž odlučnog klinca iz radničke porodice iz Scrantona u Pensilvaniji, izgleda kao dovoljno jak argument u vrijeme kad su u bivšim čeličnim gradovima poput Jonestowna depresivni birači uz Trumpa.
Ali, ako je Joseph Robinette Biden Junior nešto naučio iz njegove propale predsjedničke kampanje iz 1988. i 2008, to je da dobre sedmice prate loše, i da onda kad izgleda da sve ide po planu, na kraju kampanje će krenuti po zlu.
Dio problematične prošlosti bivšeg potpredsjednika je i njegova podrška Clarensu Tomasu, sudiji koji je izabran u Vrhovni sud SAD i pored toga što je seksualno uznemiravao svoje saradnice, među kojima je bila i Anita Hill, advokat afroameričkog porijekla, koja je svjedočila protiv Tomasa.
Joe Biden je znao da će Anita Hill biti problem za njega. Zato je još dok se pripremao da saopšti kandidaturu, preko posrednika zakazao telefonski poziv s mišlju da će uspleti da se iskupi Hill. Ipak, razgovor nije tekao onako kako se dobri, stari Joe nadao.
Njegov tim je naveo da je Biden sa Hill “podijelio žaljenje zbog onoga što je ona pretrpjela” prije 28 godina, a Anita Hill rekla je da je nakon Bidenovog poziva bila duboko nezadovoljna. Ona je odbila da Bidenove riječi prihvati kao izvinjenje i navela da je nije uspio uvjeriti da je u potpunosti preuzeo odgovornost za svoje ponašanje koje je nanijelo štetu ne samo njoj, već svim drugim žrtvama seksualnog uznemiravanja i rodno zasnovanog nasilja.
Anita Hill, također, ima jednu zanimljivu tezu: Joe Biden je “pripremio teren” za imenovanje sudije Vrhovnog suda Bretta Cavanaugha koji je, baš kao i Clarence Tomas, bio optužen za seksualno napastovanje.
Oni koji nisu sigurni treba li vjerovati Bidenu, ali i njegovi protivnici, po svoj prilici neće smetnuti s uma ni njegov odličan odnos sa senatorom Stromom Turmondom, jednim od najgorih segregacionista u novijoj američkoj historiji, kojem je Biden čak govorio na sahrani 2003. godine.
Iz 2006. godine je i snimak u kojem Biden, u Trumpovom maniru, govori o ogradama na granici sa Meksikom i hapšenju poslodavaca koji unajmljuju “ilegalce”, kao da je ljevici bio potreban dodatni podsjetnik da je Biden u politici decenijama i da je centar Demokratske stranke nekada bio značajno udaljeniji od desnice nego što je to danas.
Možda se čini da 2006. i nije toliko daleko; u politici demokrata, međutim, deset godina mogu biti čitava vječnost. Barack Obama zalagao se protiv istopolnih brakova. Kirsten Gillibrand se protivila “amnestiji ilegalnih imigranata” i pozivala na deportaciju, a 2007. je predložila zatvaranje granica, iste godine kada je senator Bernie Sanders izrazio neslaganje sa imigracionim reformama tvrdeći da će “mililioni ljudi” koji dolaze u Ameriku maltene ukrasti ionako preniske plate nikom drugom do Amerikancima.
(TBT, Nedeljnik)