Piše: Ekrem Avdić, thebosniatimes.ba
Još dok su vojnici Srbije topovima i tenkovima crtali granice svoje velike države, vojni ataše SAD u Austriji, major Judžin Mađiokalda, u mom vojničkom uredu me zapitao: „Gospodine, znate li vi da vaš ambasador u Austriji, Hadžo Efendić, ne zna ni „dan-je“ „zik-je“!“ Ubacujući malo šatro, samo je još više naglasio kolika je razlika između njegovog poznavanja stranih jezika ,čak, i našeg slenga, i totalnog neznanja jezika našeg ambasadora. Mislio sam da se poslije rata nikad više neću crvenjeti u licu zbog takvog ambasadora naše zemlje. Ali, skroz sam se prevario!
Osnovno pravilo u proučavanju međunarodnih odnosa jeste da je stanje diplomatije neke države odraz stanja unutar države. Dakle, haos u državi koja funkcionira na korupciji u politici i kriminalu zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, u državi gdje se javnog morala ne drže ni hodže i popovi, preslikan je u njenu diplomatiju – u njenu sliku u svijetu!
Dakle, umjesto Hadže, javile su se druge , poratne hadže i hadžinice. Porodično stablo, stablo rođaka, rodica, kumova i kuma, amidžića i dajdžića, njihove djece… Znanje, političke historije novog doba, međunarodnih ekonomski, vojnih i političkih odnosa, znanje historije, kulture, privrede, geografije, međunarodne pozicije i unutrašnjih odnosa u zemljama-budućim destinacijama, ambasadorima i konzularnim službenicima nije potrebno. Tako je Zlatko Lagumdžija za ambasadoricu u Mađarskoj poslao prvu rodicu iz Tuzle koju je za to mjesto kvalificiralo to što je pravila prekrasne hurmašice sa orasima! Zašto da ne, Mađarska je veliki proizvođač hrane!
I dan-danas, tri decenije od nezavisnosti, državna diplomatija , njenih 18 diplomatskih i isti broj nerezistentnih predstavništava, te šest diplomatskih misija predstavljaju osobne, porodične i druge interese. Tamo su, sem rijetkih izuzetaka, stranački udomljeni , dakle ne državni službenici bez potrebnog znanja i validnih zasluga. Tako se desilo da nam je šefica diplomatije dr Bisera Turković, čim se vratila iz Australije,1993. godine, postala ambasador u Hrvatskoj, onda slijedi Mađarska, Belgija, Katar, SAD, UN…i sve do danas.
U nama najvažnijim državama-Hrvatskoj i Srbiji ambasadori su za kviz-pitanja. Niko im, osim ponekih radoznalaca, ne zna ni imena a kamo li šta su radili prije odlaska i šta sada rade dok su ambasadori u Zagrebu i Beogradu. Dakle, narod da zna, u Beogradu sejri sa Kalemendana, Aida Smajić, ratna načelnica Maglaja, a kafu na Placu Bana Jelačića ispija Aleksandar Vranješ. Biografija gospođe Smajić je čista, dok je negator genocida u Srebrenici, gospodin Vranješ, vlasnik diplome sumnjive kvalitete papira i vodenog žiga.
Oboje diplomata, radnih ali sa stranačkim biografijama, veže totalna nezainteresiranost za javno agresivnu veliko-srpsku politiku prema našoj zemlji, miješanje u njene unutrašnje odnose, za pritajenu istu politiku „mudrih Latina“. Njima treba javiti šta nam to odašilju iz Beograda i Zagreba, i šta treba da rade? A da ne govorimo šta treba da rade naši diplomati u velikim centrima moći: Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu, Moskvi… Šefica iz zemlje kengura niti zna , niti može to znati. A o privrednoj diplomaciji da ne govorimo. Zašto je to tako? Zašto nemamo diplomatiju?
Jedini dokument koji se bavi be-ha diplomatijom, našim međunarodnim političkim, ekonomskim, vojnim, kulturnim vezama sa drugim državama i međunarodnim organizacijama čiji smo formalni članovi jesu „Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine“, dokument kojeg je 2003.godine donijelo Predsjedništvo BiH, sa potpisom Dušana Paravca. U tom kratko napisanom dokumentu uz pristupanje euroatlantskim integracijama, kao prioritetnom zadatku vanjske politike, među ostalim, piše: „Promocija, odbrana interesa i nastupanje u ime Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima zasnivaju se na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, zakonima, odlukama i stavovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Parlamenta Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine“.
Za sve ove godine niti je Parlament BiH, niti Vijeće ministara, pa ni Ministarstvo vanjskih nisu imali na dnevnom redu raspravu o međunarodnom položaju naše zemlje, o međunarodnim odnosima, odnosima sa susjedima, promjenama u svjetskom poretku, odnosu među velikim silama, o tome kako se u svijetu ponašati i odrediti svoj položaj, kako pristupiti euroatlantskim integracijama, u NATO i EU koje je Predsjedništvo označilo kao primarni cilj.
Rezultat nepoštivanja makar i „Općih principa…“, jeste da nemamo nikakvu strategiju vanjske politike Bosne i Hercegovine pa ,prema tome, ni upotrebljivu taktiku za ostvarenje ciljeva. Dakle, naša vanjska politika je u haosu i neredu, u kakvom je i unutrašnja. U takvoj situaciji se najbolje snalaze lopuže, majstori za hurmašice sa orasima, tetke iz daleke Australije i diplomatska familija; Bakiri I Trici Sadovići, Braća Bukvići, Harisi Lukovci, Mizre Hajrići …, Bakirovi i Omsicini (š)pijunčići.
(TBT)
