Iako najnovija filmska adaptacija “Malih žena“ sada privlači pažnju, klasik Louisa May Alcott iz 19. vijeka uticao je na žene u književnosti generacijama. The NewYork Times je razgovarao sa nekima od njih o tome šta za njih ovaj roman znači. U nastavku su uređeni odlomci njihovih odgovora.
Julia Alvarez
“Male žene“ je bila moja omiljena knjiga na engleskom. Moje sestre i ja smo je otkrile nedugo pošto smo stigle u ovu zemlju. To je bila jedina knjiga koju smo ikada pročitale o porodici četiri sestre, kakva je bila naša. Nismo mogle da se zasitimo tih snažnih, živahnih, izdržljivih Marč djevojaka. Kakav precizan portret sestrinstva i kompleksnosti koju nosi! Kakva značajna priča za nas u prelomnim trenucima naših života kada se i mi suočavamo sa toliko promjena, gubitaka i sloma izvjesnosti koje smo poznavale.
Marč devojke su bile bijele Novoengleskinje, a mi tek pristigle izbjeglice iz diktatorske Dominikanske Republike, ali su se tu sve razlike završavale i počinjale neobične sličnosti – počev od naših imena. Prva slova imena Marč sestara bila su ista kao naša, istim redom po rođenju: Margaret-Meg/Maury; Jo/Julia; Elizabeth-Beth/Estela; Amy/An. Naše ličnosti i strasti su se poklapale sa likom čije smo ime nosile.
Mnogo prije “multikulturalne literature“, pre nego što smo mogle da naša lica i tradicije i istoriju pronađemo u američkoj književnosti, svoj odraz smo pronašle ovdje. Roman me je prosvijetlio moćnom porukom da su priče ono što dijelimo sa drugim ljudima, porodicama, sestrama – čak i priča koja nije bila direktno o nama. I obrnuto, to je značilo da će jednog dana čitaoci iz drugih sredina moći da se pronađu u mojim pričama.
Sonia Sanchez
Identifikovala sam se sa Jo, glavnim likom “Malih žena”, ne samo zato što je bila nezavisna, već i zato što je htjela da bude pisac. Živjela je u velikoj porodici, ali je uvijek bila sama, mislila sam, sa svojim riječima usred svega – baš kao što sam i ja bila sama u maloj porodici sa jednom sestrom. Poznavala sam i dijelila njen duh, i smijala sam se i osmjehivala uvijek kada je izgovarala svoje riječi nezavisnosti i buntovništva.
Jennifer Weiner
Teško mi je da zamislim bilo koju ženu pisca koja nije sebe videla u Jo March. Jo je pametna, tvrdoglava, nespretna i nikada se nije uklapala; voljena sestra i kćerka koja je poznavala sopstveno srce i umjela da bude hrabra, ne samo za svoju porodicu već i u ime sopstvenih ambicija. Jo je bila sve što sam ja željela da budem kada odrastem.
Makar Jo iz prvog dijela.
Jo iz drugog dijela, kako su čitaoci slomljenih srca saznali, odlazi u New York. Živi u pansionu, radi povremeno kao guvernanta i zarađuje dolar po tekstu za svoje “đubre”, kako ga je nazivala. Ipak se osjećala kao bogata žena.
Ali je jagodice prstiju uflekane mastilom odaju kao pisca drugom stanaru pansiona, profesoru Friedrich Bhaeru. Profesor Bhaer je savršen za Jo, osim onoga kad joj govori da je njeno životno djelo smeće.
Jo je saglasna sa njim i baca svoje pisanije u vatru. Onda se udaje za svog kritičara, ostavlja olovku i povlači se da živi uz njega.
Za čitaoce je to kao ogromna izdaja. Ja sam imala sreće, pošto me je to pripremilo na ono što će se dogoditi kada sam i sama postala pisac popularne fikcije. Bhaerova kritika – ovo je smiješno, ulagivački, opasno; ovo nije prava književnost – mogla je da se iz 19. prenese na 21. vijek. Za svaku uspješnu književnicu, u svakom dobu, izgleda, postoji jedan profesor Bhaer negdje u blizini koji čeka da joj objasni šta se kvalifikuje kao književnost i zašto njen rad to nije.
Okolnosti u životu Louise May Alcott pomogle su mi da donekle shvatim Joinu kapitulaciju. Kao i sam život, komplikovano je, ali komplikovano na način da poziva na beskonačna tumačenja i reinterpretiranja.
Ja nisam jedina književnica koja je napisala svoju Jo, i mislim da će biti još mnogo takvih kao što je bila one koje ćemo pratiti. Šta god napravili od njenog odraslog života i braka, tvrdoglava, ambiciozna Jo će živjeti i inspirisati generacije djevojčica koje će tek doći.
(TBT, NYT)
