Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Zaista se moram izviniti gledaocima TVSA na kojoj sam gostujući u Otvorenom programu najavio mogućnost ostanka Edina Forte kao premijera Vlade Kantona Sarajevo, a na osnovu vjere u zdravorazumski kompromis između izjednačenih stranačkih blokova koji su zaposjeli vlast u kantonu. I, eto, to se nije desilo! Za ovakav rezon u ishod rješenja političke krize imao sam u vidu dvije bitne premise koje bi u svakom racionalnom konceptu bile presudne za razvoj situacije u kakvoj je bila vlast u Sarajevskom Kantonu. Prva činjenica je bila javna podrška međunarodne zajednice Fortinoj vladi. I nije to bila samo pragmatična diplomatsko-kurtoazna podrška opoziciji, već takva podrška da se o Forti i njegovoj vladi pozitivno govorilo u zapadnim metropolama, kao što se i pisalo u prestižnim evropskim medijima.
DININI „ASOVI“
Druga činjenica je bila vezana za lik Rusmira Mesihovića Šanke koji je zaista pregovarao između sukobljenih strana, nudeći da se poštedi Sebija Izetbegović u zamjenu za ostanak Edina Forte. Sudeći prema informacijama koje su također špekulativne naravi, Šanko će biti DF-ov ministar u novoj vladi, što je jedan od desetak nepojmljivih paradoksa koji su izronili sa tzv. koalicijom „Petak 13.“.
Najvjerovatnije da je Nermin Nikšić odbio ovakve ponude, jer je procijenio da bi sa takvim kompromisom u dobroj mjeri bio izložen anatemi javnosti kakvu preživljava Željko Komšić.
Tako da se rezultat smjene Vlade Sarajevskog Kantona ogleda samo u činjenici da je Bakir Izetbegović uspio u svojoj namjeri da skine Elmedina Konakovića sa „mrežice“, odakle ga je ovaj bukvalno „ubijao“ svojim „asovima“ poput Gorana Ivaniševića. Zaista korpulentni Konaković u politici podsjeća na Ivaniševića čija se igra u tenisu isključivo zasnivala na servisu i jakim udarcima, koji bi po pravilu rezultirali „asovima“.
Ali, Konaković je samo jedan od protagonista nove političke priče koja je bila započela u Sarajevu. Da bi se priča nastavila, a sudeći prema izjavama lidera „četvorke“ hoće, moraju se izvući pouke i primijeniti nova pravila igre.
KRAJIŠKA PARADA PONOSA
Prva pouka je da opozicioni lideri moraju „spaliti iluzije“ kad je u pitanju podrška međunarodne zajednice. Osobno sam davno spalio takve iluzije, ali su me dvojica ambasadora, njihove ekselencije Eric Nelson i Matthew Field, bili pokolebali zbog svoje vrlo žive i dinamične diplomatije u Sarajevu. Nažalost, tek kad sam vidio da se Filed susreo sa Izetbegovićem, dan prije sjednice na kojoj će pasti Fortina vlada, znao sam šta će se desiti. Njihov susret me je podsjetio na pravilo koje sam mogao čuti od prodavača novina na ulici da „veliki igraju samo s velikima“!
Strane diplomate u Sarajevu već dvije decenije trube kako se domaći lideri moraju dogovoriti i kako se oni ne žele miješati u naše unutrašnje probleme. Tako indolentan odnos prema političkoj zbilji rezultirao je nesagledivim posljedicama baš na unutrašnjem planu Bosne i Hercegovine, od iseljavanja mlade populacije, do raznih oblika društvene i političke devijacije. Tako da se može reći da je ta kurvanjaska politika, što bi narod rekao, međunarodne zajednice rezultirala općom društvenom depresijom i strahom ljudi od vlastodržaca. Posebna je tema da je upravo ovakva politika međunarodnih faktora razorila Federaciju BiH, uništila međunacionalno povjerenje između Hrvata i Bošnjaka i ubila svaki oblik dijaloga između ova dva naroda. Stoga vjerujem da je Vlada Kantona Sarajevo žrtvovana zbog problema sa Vladom Federacije BiH, gdje Dragan Čović uvjetuje njeno formiranje izmjenom Izbornog zakona. Živi bili pa vidjeli hoće li apeli njihove ekselencije Nelsona i Fielda uroditi plodom?!
Ovom površnom kritikom međunarodne zajednice, koja je izdala opoziciju u Sarajevu, samo želim „otvoriti oči“ liderima opozicije da se „uzdaju u se i u svoje kljuse“. Za to imaju primjer u Vladi Unsko-Sanskog Kantona koja je opstala i preživjela mnogo žešći udar od režimske „pesnice“. Ljudi su preživjeli pravi medijski oganj i javno „spaljivanje“ što su odbili glasati za smjenu vlade. I sve su to pregrmili a da nisu imali podršku međunarodne zajednice, niti su morali organizirati Paradu ponosa.
Krajišnici su, to je opće poznata istina, čudna sorta ljudi i vrlo teško ih je politički definirati. Oni politiku doživljavaju samo i isključivo kao krajišku paradu ponosa. Glasali su za Željka Komšića, dakle za „krst“, a nisu za Mustafu Cerića, dakle ahmediju, vjerujući da je to bolje za Bosnu i Hercegovinu. Stoga, ako preživi ova vlada, čija je okosnica A SDA, ne vjerujem da će Komšić više ikada dobiti ijedan glas u Krajini. Nešto od krajiškog ponosa se počelo buditi i među Sarajlijama i to je ono što ulijeva nadu za nastavak pozitivne političke priče u ovom gradu.
(TBT)
