„Problem 2024, kako se u žargonu naziva tranzicija vlasti koja bi se morala dogoditi najkasnije do 2024. godine, kada ističe drugi uzastopni a četvrti sveukupno predsjednički mandat Vladimiru Putinu, isplivao je na površinu voljom samog ruskog predsjednika“, piše Željko Pantelić u svojoj kolumni objavljenoj u Nedeljniku.
„Da Putin nema namjeru otići u penziju bilo je svima jasno. Dilema je bila, a i dalje jeste, kako će biti sprovedena tranzicija vlasti od Putina ka Putinu, ili figuri koja bi bila neka vrsta političkog avatara jedinog lidera koji je vladao Rusijom u ovom stoljeću. Indikativno je da je Putin pričao o svima i svemu, sem o tome gdje i kako vidi sebe u Rusiji poslije 2024.
Predsjednik Rusije kao da ima namjeru da od svoje zemlje napravi laičku verziju režima ajatolaha u Iranu. Putin ne želi više biti biran, on bi da određuje koga će građani Ruske Federacije da biraju, kao što to radi iranski vrhovni vođa Khamnei. Ne mogu „vrhovne vođe“ biti podložne reizborima, oni se biraju jednom za cijeli život. Problem je što Rusija nije pravoslavna džamahirija a ni Putinu nije stalo da bude patrijarh.
Jednostavniji put je bio da imitira Josepha Vissarionovicha Stalina i Deng Xiaopinga, dvojicu komunističkih lidera koji su imali ideju da su reformatori, vizionari i „očevi nacije“ i pored svojih prethodnika Lenjina i Mao Ce-tunga.
Malo ljudi zna da je Staljin, do Drugog svetskog rata, tačnije do maja 1941. godine, bio „samo“ generalni sekretar Komunističke partije, dok je Deng Xiaoping u svojoj karijeri bio predsjednik samo dva savjetodavna tijela na papiru, nije bio čak ni generalni sekretar kineske Komunističke partije.
Staljin i Deng bazirali su svoju vlast na kontroli sovjetske i kineske komunističke partije, Putin kontrolira Jedinstvenu Rusiju, ali su rezultati na posljednjim izborima i popularnost partije takvi da su primorali Putina da promijeni plan.
(TBT, Nedeljnik)
