“Jesus Is King”, odnosno “Isus je kralj”, njegov deveti album, objavljen u oktobru, živopisniji je od prošlogodišnjeg “Ye”, mada ni blizu robustan kao “The Life of Pablo” iz 2016, bazičan je i efikasan, emotivno nabijen i strukturalno oskudan. Odaje utisak žurbe i urgentnosti.
Od 2008. godine kada je dekonstruirao svoje prazne pretnje i razmetanje na albumu “808s & Heartbreak”, a još više od tektonskog, industrijskog zaokreta sa “Yeezus” 2013, Westova paleta sadrži mnogo više od rima, teme ili melodije. Njegovi stihovi postali su jezgrovitiji i bjesniji, a njegove najbolje pjesme prepoznaju se na intuitivnom nivou.
Rezultat je “Yeezus” za Isusa, upakovan sa snažnim zvučnim potresima. West razumije moć gospel hora i eksploatira je od numere u otvaranju, “Evjery Hour” – prilično jednostavno, zvuk budilnika koji raščišćava maglu koja se nakupila posljednjih nekoliko godina.
Hor se vraća u više navrata kroz ovaj kratki album od svega 27 minuta – West je nedavno saopćio da će u decembru objaviti dužu vjerziju – ali on nije jedini motiv koji se ponavlja.
Kod Westa se smjenjuju repanje i pjevanje – njegov vokal oklijeva i ponekad je smjeran i blag, kao da beba pravi prve korake. Ponekad je njegovo repanje zajedljivo.
Na nekim mjestima njegovo manje ambiciozno repanje nadjačavaju glasovi gostiju – Ant Clemons na numeri “Water”, i Clemons i Ty Dolla Sign na “Evjerything We Nees”. A na” “Use This Gospel”, Westovo pjevanje je podloga za stihove braće Clipse (Pusha-T i No Malice) koja se zajedno nisu pojavila u istoj numeri čitavu deceniju, otkad je Malice pronašao boga i promijenio ime.
Westova vjera u boga ne razlikuje se pretjerano od njegove čvrste vjere u sebe.
Ono što je drugačije jeste okvir, insistiranje na tome da je ovo doba više tvrdi zaokret nego suptilna, spontana evolucija. To je dijelom odgovor i na posljednjih nekoliko godina Westovog javnog života tokom kojih je glasno podržao predsjednika Donalda Trampa, a kada su njegove antihistorijske izjave o ropstvu otuđile od njega dobar dio baze fanova. Njegovo okretanje religiji percipirano je sa skepticizmom, nerijetko kao pokušaj da se iskupi.
West pojačava intenzitet svoje posvećenosti ostatkom svog opusa. U oktobru je objavljen i film “Jesus Is King”, a West organizuje nedjeljne službe, kvazicrkvene nastupe u kojima uz hor izvodi pop i R&B hitove reinterpretirane u gospel stilu.
Film “Jesus Is King” je blaži od albuma, mada počiva na istim principima. Riječ je o nizu vinjeta snimljenih u Roden Crateru u pustinjama Arizone. U najmoćnijoj sceni, kamera se sa zemlje podiže ka nebu i hvata dirigenta hora koji predvodi grupu u izvođenju “How Excellent”.
Hor ima centralnu ulogu ovdje; jedan segment usredsređuje se samo na lice jedne članice hora. Kada se West pojavi, to izgleda kao dio službe – ruka mu je na klaviru dok mirno posmatra hor; potom pjeva tiho, u ekstremnom kontrastu sa moćnim odjecima hora; drži svoju bebu. West je počeo nedjeljne službe izvoditi u blizini svoje kuće u Kaliforniji, u januaru, potom u drugim gradovima, a nerijetko upravo u crkvi.
Jasno je da muzika dobija tek djelić Westove pažnje ovih dana – oženjen je i ima četvoro djece, vodi uspješnu modnu kuću i istražuje održivi dizajn enterijera – ali on stvaranje muzike opisuje kao kosmičku odgovornost, simbol svoje vjere.
“Vjerujem da mi je bog dao dar za koji sam se molio i koji toliko ljudi voli, i da bi mi, ako prestanem stvarati, možda oduzeo i druge stvari”, rekao je West.
Drugim riječima, muzika je njegovo sidro. Činjenica da je njegov okret ka gospelu dočekan sa skepsom ne razlikuje se mnogo od sumnji sa kojima se suočio kada je ušao u svijet hip-hopa početkom dvijehiljaditih. Tada je bio odmetnik sa harizmom i snagom volje koga su mnogi prihvatili sa oklijevanjem. Ali s vremenom je njegova hereza počela umnogome podsjećati na vjeru. Zanimljivo je kako stvari funkcioniraju.
(TBT, NYT)
