Piše: Alexander Görlach, thebosniatimes.ba
Postoji jedan opći problem u vezi s populistima: budući da oni obično ne naprave ništa bitno, kada odu s vlasti frustracija političkim sustavom i demokratijom veća je nego što je bila prije njihovog dolaska na vlast.
Objektivna politika više nije moguća
Za manje od godinu dana u SAD-u će se održati predsjednički izbori i već se naveliko raspravlja o tome kako će zemlja izgledati kada populist Donald Trump više ne bude bio na vlasti. Međutim, s obzirom na trenutnu situaciju u SAD-u, ta perspektiva nije tačna: Donald Trump nije populist kakvim ga mnogi smatraju. To je bio Barack Obama koji nije ispunio obećanja, a Donald Trump je reakcija na njega.
To možda mnogima može zvučati šokantno, baš kao i autoru ovih redova. Naime, postoje itekako „dobri populisti”, oni koji ne inzistiraju na granicama i izolaciji nego se pozivaju na duh zajedništva. S „lošim populistima” zajedničko im je to da pojednostavljuju stvarnost do te mjere da nikakva objektivna politika više nije moguća.
„Da, mi to možemo” (Yes, we can) bila je mantra u predizbornoj kampanji 2008. I bila je to pravedna i dobronamjerna želja da se Amerika, poslije olovnih godina pod Bushom, pozitivno transformira. Ali nikad nije postalo jasno što je to konkretno trebalo moći. Zemlja bi se trebala obnoviti – ali kako?
Zatim je uslijedila financijska kriza i prilika da se na ruševinama Lehman Brothersa izgradi nešto novo. Ali Obama je posegao samo za mjerama politike koju je naučio: spasio je banke, ali ne i stotine hiljada vlasnika kuća koji su postali beskućnici. Nijedan jedini od bankara koji su izazvali taj kaos nije završio u zatvoru. Knjiga i film „Oklada stoljeća” (The Big Short) detaljno pripovijedaju tu priču.
Brojke Trumpu daju za pravo
Mnogi Amerikanci su sve to doživjeli kao nešto krajnje nefer i nepošteno. A da ste, kao mnogi od njih morali preseliti u malu sobu u podrumu kod roditelja ili kod nekog drugog rođaka da ne biste završili na ulici, onda bi vam veoma privlačna bila priča o naciji koja se kao porodica brine da sve bude fer i pošteno. Upravo to je poruka Donalda Trumpa: „Amerika na prvom mjestu” (America first) prije svega znači „fer i pošteno za nas Amerikance”. Kozmopolitska agenda funkcionira samo ako se pošteno igra i na domaćoj sceni.
Barack Obama je tada zabio posljednji čavao u sanduk nedjelotvorne politike, jer je ostao vezan za stare političke paradigme. SAD je nekada bio zemlja s najvećom mobilnošću: zbog novog posla ljudi bi se selili s Aljaske na Floridu. Danas toga više nema. Kriza iz 2008. pojačala je ono što je u zemlji već neko vrijeme tinjalo: nejednakost. Danas je SAD najmanje mobilna zemlja Zapada. Zemlja neograničenih mogućnosti? Nekad bilo, sad se spominjalo…
Za budućnost demokratije u SAD-u važno je pravilno klasificirati nedavnu prošlost: Donald Trump nije neki „nesretni slučaj” na političkoj pozornici, već netko koga njegovi birači smatraju čovjekom koji u zemlju može vratiti poštenje. Brojke za sada Trumpu daju za pravo: zaposlenost raste, privreda cvjeta. Njegovi sljedbenici vide da on fer odnose vraća i na međunarodnu pozornicu, u odnosima s drugim nacijama, posebno s Kinom.
Kozmopolitski liberali, u koje spada i autor ovih redova, moraju to nekako probaviti.
/Alexander Görlach je lingvist i teolog, viši suradnik Carnegievog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima, i viši znanstveni suradnik na Institutu za religiju i međunarodne studije na Cambrigdeu. Komentira za New York Times i druge medije, od 2014. do 2017. bio je stipendist na Harvardu, 2017. do 2018. stipendist Nacionalnog sveučilišta Tajvana i Gradskog sveučilišta Hong Konga./
(TBT, DW)
