PARIZ – Što više Patti Smith kori svoju publiku u Francuskoj, to je više vole.
Kaže im da bi trebalo da više cijene svog predsjednika pošto on makar mari za životnu sredinu.
Ponegdje se čulo “ua” na pomen Makronovog imena, ali Patti Smith ne naseda.
“Trebalo bi vam dati Trumpa da vam bude predsjednik”, kaže grupi Parižana. “Onda biste znali kako je buditi se svakog jutra sa predsjednikom koga boli” – i onda Patti izgovara vulgarnosti.
Uzbuđena je što se nalazi u zemlji svojih književnih heroja –Baudelairea i Rimbauda. Sa 16, kada je već radila u fabrici na kontroli ručki za tricikle, a to iskustvo obesmrtila u protopank pjesmi “Piss Factory”, ukrala je knjigu o Rimbauda i uzela ga za imaginarnog momka pošto je mislila da nije dovoljno privlačna da pronađe pravog. (Otac ju je upozorio da bi joj bilo bolje da izgradi karijeru, pošto muža naći neće.)
Jimmy Iovine koji je producirao njen najveći hit 1977. godine, “Because the Night” u saradnji sa Bruceom Springsteenom, kaže da njena vatra i dalje gori, iako ima 72 godine.
“Patti je magična, magična, magična žena”, kaže. “Ono što muzici danas nedostaje je upravo ono što je njen glas doneo svijetu; na sceni je gorila kao mlađa savremenica Bob Dylana.”
“Prava renesansna žena”, kako je Iovine naziva, objavljuje i knjigu: Godina majmuna, slikovito putovanje kroz njene snove i život u suočavanju sa 70. godinom i odblescima “vrtoglave tuge” dok se prisjeća ljubavi i prijatelja kojih više nema.
Ona vjeruje da kada umre neko ko vam je blizak, upijate ono čemu ste se kod njega najviše divili.
“To je kao da vam ostave mali poklon”, kaže Patti.
O starenju piše: “Sedamdeset. Običan broj, ali onaj koji ukazuje na to da je značajna količina pijeska već procurila kroz pješčani sat. Zrna cure i shvatam da mi mrtvi sve više nedostaju.”
Piše o tome kako je vidjela svoj odraz na tosteru. “Izgledala sam mlado i staro u isto vrijeme.”
Patt Smith u ovoj knjizi miješa fikciju i stvarnost, izmišljene i stvarne likove. Nije uvijek jasno da li ste u njenoj mašti ili izvan nje. Pronicljiva je kada piše o svom “osjećaju da su svi otišli” i svojim putovanjima u posjetu Samu Shepardu u Kentucky i Kaliforniju kada se on još uvijek borio sa Lu Gerigovom bolešću. Spavala je na kauču i pomagala mu u uređivanju njegove posljednje dvije knjige.
Pitao sam je zašto su se rastali.
“Pa, on je bio oženjen i imao je dijete, i bilo je tužno ali je to jednostavno bilo ispravno uraditi”, odgovara.
Pitam se da li je bila iznenađena kada je Shepard postao jedan od glavnih ljudi u Hollywoodu.
“Ne, zato što je on prije svega bio sjajan pozorišni glumac”, kaže. “Imao je magnetsku privlačnost.”
Primetio sam da je i Robert Mapplethorpe bio harizmatičan.
“Robert je bio potpuno drugačiji”, kaže. “Bio je veoma stidljiv. Upoznala sam ga kada je imao 20 i oboje smo bili introvertni, ali je on bio još uvrnutiji od mene. Divna stvar u našoj vezi zbog koje je i opstala toliko godina je što se više zasnivala na tome da smo vjerovali jedno u drugo kad niko drugi nije – imali smo povjerenja jedno u drugo i poštovali smo se.”
Njena prethodna knjiga, memoari Just Kidsili Samo klinci, predstavlja blistavo sećanje na Pattinu romansu sa Mapplethorpeom u New Yorku šezdesetih, a M Train na period kada se iz New Yorka vratila u Detroit pošto je šokirala muzički svet i uvrijedila neke feministkinje.
Preselila se u gradić sjeverno od Detroita kada se udala za muzičara Freda Smitha, poznatog kao Sonik, provevši tamo 16 godina u odgajanju dvoje djece i pisanju neobjavljenih romana. Snimili su jedan zajednički album, “Dream of Life”. Živjeli su jednostavno.
“Bila je 1979, i sve što sam vidjela kao svoju budućnost bile su turneje, koncerti, intervjui, spotovi, fensi automobili”, prisjetila se. “Nisam stvarala umjetnost. Nisam pisala.”
Slava i bogatstvo su rasli, ali je to bio “toliko stresan život i onda shvatite da ste sve zahtijevniji u pogledu stvari koje vas nikada nisu zanimale, poput: ‘Zašto moj auto nije ovdje?’”
Pitam je za feminističke kritike.
“Da, stvarno sam ih uznemirila, kao da sam prekršila neki pakt”, kaže Patti. “Napustila sam svoju takozvanu karijeru, znate, slavu i novac. Ali zapravo sam spasila sebe kao radnika, pisca i ljudsko biće u razvoju.”
Razgovaramo još malo o muškarcima koje je voljela, koji više nisu tu, i ona se odjednom nasmijala, zračeći, i kaže: “Imala sam cool momke.”
(TBT, NYT)