Iako se sada čini da je Jugoslavija bila tek sporedni igrač u globlanim zakulisnim igrama, istina je nešto drukčija
Njemačko pravosuđe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, u 80-ima šefa saveznog SDS-a, proglasilo je krivima za organiziranje likvidacije emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. Perkovića je u pravosudnom postupku i u Hrvatskoj i u Njemačkoj zastupao odnosno pratio advokat Anto Nobilo, koji je pola godine nakon pravomoćnosti presude objavio knjigu “Odbrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”.
Knjiga, iako joj to nije fokus, zapravo odlično prikazuje odnose između sada već bivših država Jugoslavije i Zapadne Njemačke.
A u njoj navodi, između ostalog, da se činilo da tog dana prije 36 godina niko u SDS-u/SDB-u tog nije imao pojma da je Stjepan Đureković upravo ubijen u Wolfratshausenu.
Ivan Lasić bio je krajem juli 1983. tek četiri mjeseca u Beogradu, od čega je na mjestu šefa odjela za emigraciju saveznog SDB-a, odnosno Udbe za cijelu Jugoslaviju, bio tek dva mjeseca.
Lasić je na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu opisivao na koji način je primio informaciju o ubistvu: “Sutradan nakon ubistva nazvao me kolega iz vanjskih poslova i rekao da mi je danas jedan manje. Upitao sam što, a on je odgovorio da je ubijen Inin direktor, a da Nijemci otvoreno optužuju nas kao Službu”.
Dolanc nakon ubistva Đurekovića: “Šta je s ekipom?”
Suca Manfreda Daustera zanimalo je ko je bio tip koji mu je to javio.
“Sreten Aleksić, načelnik II. uprave SID-a”, odgovorio mu je Lasić.
SID je bila obavještajna agencija Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije i, ako bi bilo tačno da je Udba organizirala ubistvo, vrlo je neobično da vrh odjela za emigraciju Udbe za ubistvo Đurekovića doznaje iz vrha “službe” Ministarstva vanjskih poslova. Lasić je otišao to odmah osobno javiti Stanetu Dolancu, jugoslavenskome ministru unutrašnjih poslova i tad najmoćnijem političaru.
“Što je s ekipom?”, bilo je prvo što je rekao Dolanc na vijest, da bi potom zabrinuto nastavio: “Nijemci će dići veliku galamu”. Dodao je kako je “govorio Franji Herljeviću (svom prethodniku) da moraju prestati s ubistvima, i to naročito nakon što smo se obrukali s onim djetetom u Italiji”.
To “s tim djetetom u Italiji” odnosilo se na ubistvo iz augusta 1972. Stjepana Ševe, njegove supruge Tatjane i njezine kćeri, njegove pokćerke Rosemarie Bahorić, koja je tad imala samo devet godina. Tokom gotovo pola stoljeća od ubistva u nekoliko navrata se kao ubicu imenovalo Vinka Sindičića. Bio to on ili ne, ubica je tog dana bio s porodicom u automobilu.
Prvo je ustrijelio Stjepana, potom suprugu, a onda s dva metka u glavu i djevojčicu. Bilo je zanimljivo čuti na sudu da je ubistvo cijele porodice, kao zločin i sramota, proganjalo sam državni vrh Jugoslavije i više od decenije poslije. Što se tiče Dolančeve reakcije na vijest o ubistvu Đurekovića, to se nije uklapalo u sliku po kojoj bi Dolanc odobrio ubistvo Đurekovića.
Nobilo podsjeća da je baš tih dana Dolanc primao u posjetu njemačkog kolegu, ministra Friedricha Zimmermana, a i kao čovjek koji je planirao postati “novi Tito poslije Tita”, takve stvari, sve nova ubistva, on ih nije trebao u svojim karijernim planovima. Odbrana je tvrdila da je tu bila riječ o planiranoj otmici, ali da su “operativci” tog dana u Njemačkoj uprskali, da su neplanirano ubili čovjeka.
“Stjepan Đureković je ubijen pogreškom, trebao je biti otet. Planiralo ga se oteti i u Zagrebu organizirati suđenje zbog izdaje zemlje. U toku akcije došlo je do greške i on je ubijen. U akciji su učestvovali Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška”, svjedočio je Dušan Stupar 12. maja 2016. kao bivši načelnik centra SDB-a Beograd.
On je rekao i to da je sve organizirala ne Udba u Hrvatskoj, nego savezna Udba, i to ne ubistvo, nego otmicu, ali da je stvar krenula krivo. Potom je rekao što mu je Željko Ražnatović Arkan osobno ispričao:
“Oni su ga trebali oteti i ubaciti u kombi. Imali su njegovu maršrutu kretanja, ali je promijenio plan i navratio u garažu. Očito je vidio napadače i počeo bježati u dubinu garaže. Arkanovi ljudi izgubili su živce i počeli pucati. Najprije jedan, pa onda i drugi. Đureković se najprije sakrio u garaži, pa onda počeo bježati. Dvojica su ga pratila pješice, a dvojica u kombiju. Kombi su dovezli do ulaza u garažu”.
Sve to mu je pričao Arkan lično, a potvrdio jedan iz ekipe Božovića-Giške, koji je radio za njega.
Lasić je, pak, na sudu rekao što je sve SDS, odnosno SDB na svim nivoima pretrpio kao štetu zbog ubistva Đurekovića.
“To ubistvo je bilo direktni udar na našu Službu. Izgubili smo poziciju. Nama je odgovaralo napredovanje Stjepana Đurekovića u emigrantskim organizacijama. On se trebao suprotstaviti američkoj struji u emigraciji. Naime, Đureković je bio na vezi BND-a. Bio je blizak s (dr. Ivanom) Jelićem, a Jelić je bio vezan za njemačke službe.
Jelić nije bio terorista. Smatrali smo da Đureković neće voditi politiku jačanja terorizma. Naših 90 posto aktivnosti svodilo se na zaštitu turizma od terorističkih akcija. Nama se desio slučaj Đureković, meni i Perkoviću, tako da je Đureković ubijen usred turističke sezone. Moglo se lako očekivati da će doći do revanša i terorističkih akcija, a sve je to bilo par mjeseci prije (Zimskih) Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Nama je interes u to vrijeme bio ne talasaj”, svjedočio je Lasić.
Rekao je i to da je, ako je neko iz Udbe i planirao baš ubiti Đurekovića, to napravljeno katastrofalno, a da odjelu za emigraciju Đureković nije smetao, jer su se oni bavili protuterorizmom, a on propagandom.
Na sudu je Nobilo dobio i nekoliko svjedočenja visokih jugoslavenskih dužnosnika koji su i godinama nakon ubistva porodice Ševo, za što se optuživalo Sindičića, opominjali da se nešto takvo nikad nije smjelo dogoditi te da je atentat, i to isključivo na ekstremnu emigraciju, posljednje sredstvo.
Neki su svjedočili da je Udba nerijetko vrbovala, primjerice, oca kakvog momka u emigraciji koji se bavio takvim stvarima, da mu tamo otputuje i “ispljuska ga”, ponekad čak potom i nagovori da se vrati u zemlju mirno živjeti. Nobilo u knjizi ne bježi od činjenice da ubistava Udbe jest bilo.
Teroristički upadi, bombe, otmice aviona, ubistva…
“U optužnici Perkovi u spominju se 22 ubistva Hrvata u Njemačkoj. Ubistva ni na koji način ne opravdavam, no potrebno je objasniti i shvatiti zašto su ti ljudi ubijeni, kakav je opći kontekst toga doba – svijet je bio politički, ekonomski i vojno podijeljen na dva bloka – utjecao na djelovanje tajnih službi, te kako su na sve to gledali visoki njemački dužnosnici toga vremena”, napisao je.
Potom je naveo skraćeni popis najvećih terorističkih akcija ekstremnog dijela hrvatske emigracije od 1971. do 1983. Riječ je bila prvo o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu u 70-ima, a potom Hrvatskom državotvornom pokretu u 80-ima, tek sporedno o HNO-luburićevci. Od 1971. do 1983. Nobilo je nabrojio 24 teroristička udara različitih intenziteta.
Od upada 19 militanata HRB-a u Jugoslaviju 1972., koji su pobili 13 i ranili 15 ljudi prije nego što ih je vojska likvidirala, preko otmica aviona i ubistava diplomata, do podmetanja eksploziva u objekte u Hrvatskoj.
Cilj je u većini slučajeva bio turizam u Hrvatskoj, podmetanje eksploziva po restoranima na Jadranu u Hrvatskoj (Biograd, Šibenik, Zadar…), po kolodvorima i vlakovima, pri čemu, ako je bilo žrtava, to su u najvećem broju slučajeva bili civili, građani tadašnje SR Hrvatske i pokoji turist.
Teza odbrane je bila i to da je neekstremna hrvatska emigracija SDS-u/SDB-u služila naprosto kao dobar izvor informacija o ekstremima, a koliko je bila riječ o ljudima skromnog obrazovanja i sasvim izvan političkih tokova, pokazalo se nakon osamostaljenja Republike Hrvatske kad niko od njih nije uspio ostvariti iole bitniji politički uspjeh.
S druge strane, i to je navodio Nobilo, ako su zapadne službe – BND, CIA, MI6 – s terorističkom prijetnjom rješavale problem likvidacijom u inozemstvu onih do kojih drugačije nisu došli, je li onda SDS/SDB radio to isto, odnosno po čemu se to postupanje razlikovalo? Za tu tezu Nobilu je svjedok bio bivši njemački ministar unutrašnjih poslova, od 1978. do 1982., Gerhard Baum.
On je putovao u Beograd u posjetu Herljeviću, Dolančevom prethodniku, kako bi ga nagovorio da Jugoslavija izruči Njemačkoj četvoricu terorista RAF-a.
“Vođe RAF-a su u međuvremenu, po službenom saopćenju Njemačke, u zatvoru u Münchenu počinili samoubistvo vatrenim oružjem, pa je ministar Herljević dočekao ministra Bauma riječima:
‘Dobro ste obavili ono u Stammheimu (zatvor u Stuttgartu), ja bih isto tako’.
Svjedok Baum, kad sam ga o tome događaju pitao, nije negirao ili na bilo koji način osporio Herljevića. Sudsko vijeće je bilo malo u šoku. To je bio Hladni rat. Čak je i naveo da su se Herljević i on dobro razumjeli”, prenio je u knjizi Nobilo taj dio njegova svjedočenja.
Kohl 1983.: “To je unutarnje pitanje Jugoslavije”
Nobilo je Bauma pitao i to je li mu pri tom susretu Herljević predložio da vlada Njemačke riješi problem s terorističkim napadom iz ekstremnih krugova, poput HRB-a, HDP-a i “luburićevaca”, odnosno da to riješi SFRJ. Baum je rekao da se ne sjeća, ali da bi se “od Herljevića takva izjava mogla očekivati”.
Ovim dijelom svjedočenja Nobilo je očito htio kompletirati sliku o odnosima između dvije zemlje. Vlade su, s jedne strane, sarađivale, dok su tajne službe ratovale u klasičnom hladnoratovskom odnosu.
Tako je 5. septembra 1983. njemački predsjednik Karl Carstens tokom posjete Beogradu rekao ministru vanjskih poslova Lazaru Mojsovu da jugoslavenska služba ima neposredne veze s konzulatima u SR Njemačkoj te da se do sada pazilo na “značenje bilateralnih odnosa za situaciju u Evropi”.
Bila je to izjava na tragu toga da se više neće trpjeti aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi po Njemačkoj, od onih najbenignijih do onih koje su završavale s metkom u cijevi. Mojsov mu je to odlučno zanijekao, jer malo koji diplomata bi bio tako blesav da priznaje takve stvari čak i kad su najočitije. Osim ako bi bila riječ o najtajnijim razgovorima.
“Genscher je – slično kao što je to već učinio 1979. godine – spasio stvar ukazujući na situacije u kojima političko rukovodstvo ne zna za pojedinosti aktivnosti službi. Stoga je taj napad završio povlačenjem, a iz jugoslavenskih spisa možemo saznati da se Genscher čak i ispričao za kritičko izvještavanje o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi u SR Njemačkoj.
Budući da su ‘zločini’, po riječima mjerodavne referade njemačkog ministarstva vanjskih poslova, ‘počinjeni s velikom pažnjom i preciznošću’, uslijed čega nisu stradali Nijemci, zapadnonjemačka tijela vlasti mogla su seriju usmrćenja koja je nadilazila granice zemalja i od koje se gotovo pola dogodilo na njihovu tlu smatrati ‘internim problemom Jugoslavena’ – tako se Helmut Kohl izrazio na zatvorenom sastanku u novembru 1983. godine”, napisao je Nobilo.
U svojoj knjizi “Ubij bližnjega svoga”, srpski autor Marko Lopušina pak dodaje malo konteksta ovoj priči. Libijski diktator Muamer Gadafi imao je svoje pulene za borbu ne pretjerano legalnim sredstvima i onda je dizao halabuku kad su njegove metode naišle na osude, posebno u Zapadnoj Njemačkoj.
“Tito šalje agente u SR Njemačku s nalogom za likvidaciju hrvatskih opozicionara. Ipak, time Titova reputacija u Njemackoj nije uopće ugrožena. Zato vas javno pitam zašto se Titu dopušta ono što ja ne smijem?”
(TBT, Mediji)
