Olimpijske igre 2020. godine biće održane u Tokiju usred polemike o kredibilnosti samog olimpijskog pokreta i uspona nacionalizma širom svijeta, ali i borbe za rodnu ravnopravnost i protiv seksualnog nasilja. Također, u trenutku kada su sportisti spremniji nego ikada da iskažu svoj stav.
Kada je zvaničnica Olimpijskog komiteta SAD poslala pisma američkim sportistima koji su bojkotovali nacionalnu himnu na Panameričkim igrama u Peru-u i oboma im odredila uslovnu kaznu u trajanju od 12 mjeseci, ona je također upozorila buduće olimpijce da im ne bi bilo pametno da na ljetnim igrama sljedeće godine iskažu bilo kakav politički stav.
Ali pokušaj da se sportisti u Tokiju ušutkaju mogao bi da ne urodi plodom. Ova sredina je drugačija od one 1968. godine kada su američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos poslati kući sa Olimpijade u Meksiku nakon što su protestovali protiv socijalne nejednakosti.
Predsjednik Donald Trump mogao bi da oštro odgovori na bilo kakve kritike koje bi mu bile upućene tokom Olimpijade, kako je i učinio u Twitter okršaju sa američkom fudbalerkom Megan Rapinoe, ali će “veći dio zemlje sada imati mnogo više saosjećanja” nego što je to bio slučaj 1968. godine, smatra David Valechinski, predsjednik Međunarodnog društva historičara Olimpijskih igara. Današnji sportisti mogu izgraditi podršku javnosti putem društvenih mreža i nerijetko ih u tome ohrabruju treneri i kompanije kao što je Nike. Sada postoji toliko načina da se izraze misli mimo tihog otpora i protestovanja.
“Postoji određena grupa ljudi koja će uvijek smatrati da je borba za prava mnogih drugih važnija od posljedica koje će sami istrpjeti”, kaže mačevalac Rejs Imboden koji je opomenut pošto je klečao uz nacionalnu himnu tokom uručenja medalje.
On je objasnio da je njegov postupak bio protest protiv “mana” Amerike poput “rasizma, kontrole oružja, nehumanog tretiranja migranata i predsjednika koji širi mržnju”. Bacačica kladiva Gwen Berry koja je podigla pesnicu za vrijeme trajanja himne također je disciplinski kažnjena.
Sportista koji tokom uručenja medalje, dok je u dresu, pošto da gol ili osvoji trku načini bilo kakav politički gest, krši Olimpijsku povelju i rizikuje da bude diskvalifikovan sa Olimpijskih igara.
Takvih političkih gestova se Međunarodni olimpijski komitet “užasava”, kaže Douglas Hartman, sociolog koji se bavi olimpijskim protestima. Ukoliko se začne bilo kakav masovniji protest na Olimpijadi u Tokiju i za to se stekne podrška javnosti, dodaje Hartman, dogodit će se prekretnica i urušit će se zapadnjački koncept sporta kao “svete, suštinski zabavne i inherentno pozitivne društvene aktivnosti”.
Međunarodni olimpijski komitet često se postavlja kontradiktorno obeshrabrujući političku aktivnost ali i pružajući joj podršku ukoliko se Olimpijski komitet u njoj predstavlja kao pozitivna moralna sila. Maratonac iz Etiopije Feyisa Lilesa nije kažnjen kada je prekrstio ruke iznad glave kada je prešao cilj na Olimpijadi u Riju 2016. godine u znak protesta protiv nasilja nad etničkom grupom kojoj pripada.
Problem nastaje kada se, objašnjava Hartman, “sportisti dotaknu pitanja koje većina posmatrača ne smatra političkim, već moralnim”.
Da je sportista tiho protestovao na Olimpijadi u Tokiju onako kako je to učinio Imboden, neki ljudi bi to smatrali moralnim aktom, ali se drugi sa tim ne bi složili.
Sara Hirshland, šefica Olimpijskog i paraolimpijskog komiteta SAD, u pismima Imbodenu i Berijevoj navela je da je cilj Olimpijade da unaprijedi međunarodno jedinstvo i harmoniju.
“Kada pojedinac svoje pritužbe, ma koliko one bile legitimne, stavi ispred onih koje imaju drugi takmičari, i ispred samog takmičenja, to jedinstvo i harmonija se umanjuju”, napisala je Hirshlandova. “Slavljenje sporta i ljudskih dostignuća se gubi.”
(TBT, NT)
