Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Znate li zbog čega milioni Afrikanaca pošto-poto žele ići u Evropu, rizikujući da se udave u Mediteranu? Zato što, na žalost po njih, u Africi još uvijek postoji veliki broj tirana poput Roberta Mugabea, despota koji je trideset sedam godina bio vladar i gospodar Zimbabvea, a nedavno je preminuo u bolnici Gleneagles u Singapuru. Imao je devedeset pet godina, obožavao je kriket, jastoge i francuski šampanjac, trošio je oko 250.000 dolara na svaku svoju rođendansku zabavu, a procjenjuje se da je svojoj udovici Grace – zvanoj “Gucci” zbog sklonosti ka odjeći i tašnama te čuvene marke, inače nekoliko decenija mlađoj od svog muža – ostavio nasljedstvo od najmanje milijardu dolara.
Njegov najrazorniji podvig nisu bile pljačke, niti desetine hiljada Zimbabveanaca koje je uhapsio, mučio i ubio. Pa čak ni to što je prouzrokovao hiperinflaciju – na kraju njegove vlasti štampane su novčanice od stotinu biliona – zbog koje je nacionalna valuta nestala. To je možda najprije činjenica da je uništio poljoprivredu zemlje za koju se, u vrijeme kad je bila britanska kolonija, govorilo da bi njeno izdašno tlo moglo biti žitnica cijele Afrike, pa čak i cijelog svijeta. Danas ta nacija, do prije pola stoljeća najbogatija na kontinentu, umire od gladi. Trećina njenog stanovništva bila je primorana da pobjegne u inostranstvo zbog Mugabeovih progona i masakrâ; sada bijeda i nezaposlenost tjeraju milione nesrećnih Zimbabveanaca da pobjegnu iz zemlje kako bi mogli preživjeti
Afrika je bila kolijevka možda najboljeg državnika prošlog stoljeća na cijeloj planeti – mislim na Južnoafrikanca Nelsona Mendelu, zahvlajujući kome je njegova zmelja uspjela izaći iz krize koja pustoši tolike države – ali, nakon nestanka kolonijalnog sistema, isto kao i u Latinskoj Americi, umjetso da se supostavi demokratija i razviju bogati resursi, taj kontinent su preplavili pohlepni i potpkupljivi diktoatori, i samim tim ubice (izuzetci bi mogli stati na prste jedne ruke) koji su nastavili osimromašivati svoje zmelje toliko da su prouzrokovali masovni egzodus, napravivši danas problem čitavom svijetu. Tragedija koja je zadesila Zimbabve tokom Mugabeove tiranije dobar je primjer zbivanja u mnogim afričkim zemljama koje su, oslobodivši se eksploatatorskog i rasističkog kolonijalnog sistema, zaglibile u diktature krvoločnih lopova.
Poput mnogih drugih despota u historiji, Robert Mugabe, sin stolara i uzorne kršćanke, stekao je solidno obrazovanje. Prinuđen da ode u izgon zbog svog antikolonijalnog aktivizma, prvo je studirao na univerzitetima u Južnoj Africi, a potom u Gani, gdje je radio i kao profesor. Tada se izadavao za učenika afrikaniste Kwame Nkrumaha , ali tokom godina antikolonijalnih aktivnosti protiv rasističkog režima Iana Smitha ((Zimbabve se tada zvao Rodezija) predvodio je maoistički pokret. Proveo je u zatvoru bezmalo čitavu deceniju i izišao iz njega kao beskrupulozan, intrigantan i prepreden političar, koji se nije libio da sklanja (a nerijetko likvidira) svoje drugove iz vremena antikolonijelne borbe, poput Joshue Nkomboe, koji se na kraju pobunio protiv njega. Represija koju je Mugabe vršio bila je užasna; osim zemljoposjednika, proširila se i na zajednice Shona i Ndebela, koje je praktično istirjebio. Između dvadeset i trideset hiljada članova tih zajednica stradalo je u krvavom okršaju.
Prema sporazumima Lancaster House, koji su Zimbabveu dinijeli nezavisnost, Mugabeova vlada obećala je da će poštovati zemljišne posjede oko pet hiljada bijelih farmera koji su, premda su opustošeni kolonijalnom vlašću, tehnički bili uzorni i osiguravali posao i velike državne prihode. Međutim, zemlja im je bila oduzeta tokom živopisne „agrarene reforme“ koju je Mugabe sproveo 2000. godine kako bi svojim ortacima i povjerenicima podijelio uspješne firme. To je bio početak kolapsa nacionalne poljoprivrede koja je u roku od nekoliko godina jednu od najbogatijih zemalja Afrike pretvorila u siromaštvo i depresivno društvo. Autokrata, uprkos tome, nije prestajao sa svojim mahnitim izgredima niti ih je prikrivao. Anagžirao je jednu kinesku firmu da mu usred imanja od 22 hektara, u Harareu, izgradi palatu nalik versajskoj, sa dvedesetpet soba koje je luksuzno opremio, a u jednom od svojih najčuvenijih govora priznao je da se divi Hitleru i da mu ne smeta kada ga porede s njim. Vjerovao je da ima sigurnu pdoršku svoje partije time što dozvoljava njenim liderima da kradu, ali je čak i to imalo granice.
Njegovi problemi sa članovima sopstvene stranke počeli su kada je izdejstvovao da ga na mjestu predsjednika zamjeni njegova mlada žena Grace. To je dovelo do sukoba sa desnicom i čovjekom koji je rukovdio svim službama, Emersonom Mnangagvom, sadašnjim predsjednikom. On je skovao zavjeru s vojskom, koje je primorala Roberta Mugabea da dobrovljno podnese ostvaku, a zauzvrat su ga poštedjeli krivičnog gonjanja i, povrh svega, nisu mu dirali imetak. S obzirom na to, ma malo nade da će se despotovom smrću stvri u toj nesretnoj zemlji promijeniti. Njegovi saučesnici, kojima su ruke umrljane krvlju isto kao što su bile njemu, i koji su se bogatili usput uništavajući Zimbabve, i dalje su na vlasti, te će se osiromašenje zemlje nastvaiti i neminovno i dalje doprinostitti migraciji miliona Afrikanaca koji odlaze u Eropu ne bi li tamo pronašli to što njihova domovina nije kadra pružiti im.
Možda je najapsurdnija stvar s njegovm smrću to što osoba koja ga je svrgnula s vlasti, Emerson Mnangagwa glavom i bradom „s najvećom tugom“ objavio vijest da je praminuo. „Bio je ikona oslobođenja“, izjvaio je, „panafrikanista koji je čitav život posvetio emnacipaciji i osnaživanju svog naroda. Njegov doprinos historiji naše nacije i našeg kontinenta nikada neće biti zaboravljen“. Obrzo nakon toga obaznanio je da je njegova vlada odlučila proglasiti Roberat Mugabea „narodnim herojem“.
Historija Afrike jednako je tužna kao što je to i bila – a dobrim dijelom i dalje jeste – historija Latinske Amerike. Nikada nismo naučili da za demokratiju nisu dovoljne nezavisnost sila moći i politička raznolikost, već je neophodno imati čestite političare, koji poštuju zakone i ne koriste moć da bi se obogatili i osujetili protvinike. Naše Mendele – bilo ih je nekoliko, premda nijedan nije imao globalni uticaj kao Južnoafrikanac – bile su prolazne ptice i nisu uspjele stvirti školu. Nije najgore to što postoji ljudski otpad poput Roberta Mugabea već što postoje narodi koji glasaju za niih, biraju ih uvijek iznova i, kao u slučaju Mnangagwe, proglašavaju ih „narodnim herojima“. Uprkos malobrojnim izuzetcima, ni Afrikancima ni Latinoamerikancima, po svoj prilici, nema spasa.
(TBT, Nedeljnik)
