Piše: George Monbiot, thebosniatimes.ba
Na prvi pogled cijela stvar izgleda neshvatljivo. Zašto rizikovati sve zbog brexita bez dogovora? Razbijanje sopstvene partije, gubitak parlamentarne većine, raspad Ujedinjenog Kraljevstva, upropaštavanje privrede, nestašicu hrane i lijekova: kako bi za jednu konzervativnu i unionističku partiju bilo koji cilj mogao biti vrijedan svih ovih gubitaka? Kakvo im dobro on donosi?
Tačno je, neki ljudi će profitirati. Sudeći po skorašnjim donacijama za Konzervativnu partiju, neki veoma bogati ljudi podržavaju politiku Borisa Johnsona. Brexit bi se bez dogovora bi mogao koristiti hedž-fondovima koji žive od neizvjesnosti, finansijerima koji se klade na pad funte, lešinarskim kapitalistima koji se nadaju da će im tržišni slom omogućiti da pokupuju jeftine nekretnine. Ali broj pobjednika će svakako biti znatno manji od broja gubitnika, među kojima su i vrlo moćni tržišni interesi.
Griješimo kada pretpostavljamo da je novac glavna motivacija za ovakvu politiku. Naš nereformisani, korumpirani i korumpirajući sistem političkog finansiranja čini ga značajnim faktorom, ali ono što je bitnije od svega je ideologija. A uspješno sprovedena ideologija je put do moći. Ne možete posjedovati pravu moć nad drugim ljudima ukoliko ne možete oblikovati način na koji oni misle i njihovo ponašanje na osnovu toga što misle. Dugoročni interesi ideologije razlikuju se od kratkoročnih interesa politike.
Smatram da je to ključ za razumijevanje onoga što se danas dešava. Brexit ekstremisti koji sjede u vladi nisu samo to – oni su i neoliberalni ekstremisti, a brexit je izuzetno efektan način za promociju ove propale ideologije. On je vrhunac doktrine šoka, upotreba vanredne situacije za nametanje politika koje bi u običnim vremenima bile neprihvatljive. Bez obzira na to da li oni zaista žele brexit bez dogovora ili ne, sama prijetnja koju on stvara otvara prostor za njihove ideje.
Neoliberalizam je ideologija koju su razvijali ljudi poput Friedricha Hayeka i Miltona Freedmena. On nije samo skup ideja o slobodnom tržištu, već fokusirana diciplina, smišljeno primijenjena širom svijeta. On kompetitivnost tretira kao osnovnu ljudsku karakteristiku, građane vidi kao potrošače, a „tržište“ kao osnovni princip organiziranja društva. Tržište nas, po neoliberalnom stanovištu, razvrstava u prirodnu hijerarhiju pobednika i gubitnika. Bilo kakav pokušaj političke intervencije remeti uzuse ovog poretka.
Neoliberalizam su prihvatili Margareth Thatcher, Ronald Reagan i mnoge kasnije vlade. Oni su pokušali sprovesti ovu doktrinu smanjujući poreze, privatizujući i autsorsujući javne službe, ukidajući javne zaštite, gazeći sindikate i stvarajući tržišta tamo gdje ova ranije nisu postojala. Ova doktrina je nametana od strane centralnih banaka, MMF-a, Mastrihtskog ugovora i Svetske trgovinske organizacije. Ukidajući političke izbore, vlade i međunarodna tijela stvorili su neku vrstu totalitarnog kapitalizma.
Ova ideologija je propala mjereno sopstvenim aršinima, ali i na mnoge druge načine. Umjesto boljitka za sve neoliberalna era je donijela usporavanje ekonomskog rasta, dok su najveći dio njenih plodova pokupili bogataši. Umjesto da podstakne preduzetništvo ova era se pretvorila u zlatno doba rentijera. Umjesto da eliminira birokratiju ona je stvorila kafkijanski sistem suludih diktata i sputavajuće kontrole. Podstakla je ekološku, socijalnu, političku, ekonomsku i finansijsku krizu, koja je kulminirala slomom 2008. Pa ipak, možda zato što njeni protivnici nisu umjeli proizvesti novi i ubjedljiv narativ, ova ideologija i dalje dominira našim životima.
Nimalo iznenađujuće, ljudi su reagirali na ovo zatvaranje političkih izbora i mnoštvo pratećih katastrofa. Ali pošto su neoliberalizam, u širem smislu, prihvatile ne samo stranke desnice, već i demokrati u SAD-u, novi laburisti u UK, kao i mnoge slične partije, nije ostalo puno alternativa. Mnogi su se okrenuli nacionalizmu i nativizmu. Nova politika koju predstavlja vlada Borisa Johnsona uključuje i neoliberalizam i reakciju na njega. Esencijalisti sa žarom u očima – poput Dominicka Raaba, Liz Truss i Sajida Javida – još uvek pokušavaju da implentiraju ovu ideologiju u njenom najekstremnijem obliku. S druge strane, oportunisti poput Johnsona, Michaela Govea i Prety Pattel obraćaju se onima koji traže žrtvene jarce za katastrofu koju je ona ostavila za sobom.
Johnson koristi neoliberalne okvire da opravda svoje napade na javnu sigurnost. On želi oboriti ekološke standarde, stvoriti slobodne luke u kojima biznis može izbjegavati poreze i regulacije i preko noći sklopiti trgovinski ugovor sa SAD-om koji će po svemu sudeći ukinuti pravila humanog tretmana životinja i ugroziti opstanak Nacionalne zdravstvene službe.
Johnson bjesni protiv suvišnih birokratskih stega, ali istinske sputavajuće birokratske stege se stvaraju međunarodnim trgovinskim ugovorima za koje se on zalaže, ugovorima koji demokratske promjene čine skoro nemogućima, kroz pravila koja štite kapital od demokratskih izazova, prebacuju odlučivanje sa parlamenata na of-šor sudove koji ne polažu računa nikome („pogodbe između investitora i država“). To objašnjava i činjenicu da dio ljevice podržava brexit u uvjerenju da izlazak iz EU podrazumijeva spas od prinude instrumenata međunarodne trgovine. U stvarnosti, ovaj izlazak će nas izložiti nečemu još gorem: pregovorima sa SAD-om u koje UK ulazi sa ispruženom prosjačkom rukom.
Kako tvrdi profesorica političke ekonomije, Abby Inis, neoliberalizam je danas dostigao svoju brežnjevljevsku fazu: „okoštavanje, korupcija i bezidejna politička talasanja“. Poput lenjinizma, neoliberalizam za sebe tvrdi da je nepogrešiva nauka. Njegov sudar sa složenošću stvarnog svijeta izazvao je političku sklerozu vrlo sličnu onoj iz vremena propadanja sovjetskog komunizma. Zbog toga je „jedini način da se danas dovrši neoliberalna revolucija ona koja se odvija pod krinkom drugih projekata: brexit je idealan za to“.
Vanredne situacije su posljednje ishodište apsolutističkog i propalog sistema. Ali one su i posljednje sredstvo njegove odbrane i obnove.
(TBT, The Guardian)