Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Dok se sliježe prašina poslije dvosedmičnog gerilskog rata koji se vodio u parlamentu protiv državnog udara Borisa Džonsona, jedno je jasno: laburisti su i dalje duboko podijeljeni oko suštinskog rješenja pitanja Brexita.
U proteklih 24 sata iskristalizirale su se tri pozicije. U skladu sa stavom mnogih na lijevom centru laburista, Tom Votson je počeo zagovarati održavanje drugog referenduma prije prijevremenih općih izbora. Kako čujem, taj stav dijele i torijevski pobunjenici Filip Hamond, Dominik Griv i Dejvid Gok.
S druge strane, na sastanku Džeremija Korbina i Džona Mekdonela sa grupom za koordinaciju radničkih sindikata i Laburističke partije TULO u Brajtonu, Len Meklaski je zatražio da se stranka obaveže da će, nakon pobjede na izborima, tri do šest mjeseci provesti u nastojanju da ispregovara sopstveni sporazum o Brexitu. Tvrdi se da je Meklaski zahtijevao da članovi kabineta u sjenci prestanu javno podržavati ostanak Britanije u EU na drugom referendumu, nazivajući to kršenjem discipline.
Treću poziciju je objasnio sam Mekdonel u TV emisiji Endrjua Mara. Ona glasi ovako: za prijevremene izbore laburistički predizborni manifest sadržao bi obavezu da će se drugi referendum održati na proljeće 2020. Ponuda na referendumskom listiću bi bila ostanak u EU, naspram onoga što je u suštini dogovor Tereze Mej. Laburistička stranka ne bi priznala političko vlasništvo nad njenim dogovorom, niti bi ga zagovarala.
Zastupnici neke od ove tri različite opcije će morati popustiti. Meklaskijeva pozicija nema smisla u izbornoj kampanji: prinudila bi laburiste da uđu u izbornu trku kao pristalice Brexita, što je stav koji većina kandidata i aktivista ne bi mogla svariti. Izbori bi bili repriza majskog debakla na glasanju za Evropski parlament.
Votsonova pozicija je također gubitnička. Kod desne frakcije laburista koja glasa zajedno sa torijevcima sklonim dogovoru o izlasku, motivacija je očigledna: izbjeći Korbinovu vladu. Niko lijevo od laburista to ne bi tolerirao. Dakle, ostaje pozicija koju zastupa Mekdonel – a reći ću i zašto mislim da je to jedina moguća opcija.
Ako Džonson ne uspije postići dogovor do 18. oktobra, počinje ubrzano ustavno rasulo. Poslanici će biti prinuđeni da izdejstvuju produženje za izlazak obaranjem Džonsona i uspostavljanjem privremene vlade. Jednom kada se postigne dogovor o produženju, organizovat će se izbori na kojima bi primarna laburistička ponuda za Brexit bio drugi referendum sa izborom: dogovor koji je postigla Mej ili ostanak u EU.
Čelni poslanici stranke bi obznanili podršku ostanku na referendumu, prepuštajući pojedinim poslanicima i članovima da glasaju za dogovor Tereze Mej ako tako žele. Brexit bi bio poništen do aprila 2020. ostavljajući one koji su za izlazak bez dogovora da nemoćno gunđaju protiv legitimnog rezultata drugog referenduma.
Ova opcija ima mnogo prednosti: omogućila bi pristalicama izlaska da podrže kredibilnu opciju za Brexit bez rizika za izlazak bez sporazuma. To bi isključilo mogućnost da Laburistička partija zagovara „sopstveni“ dogovor, što je očigledno nemoguće i, za većinu članova, nepoželjno. Rezultat bi bio ono što je kampanja Glas naroda oduvijek željela: drugi referendum. Na terenu bi to omogućilo aktivistima da kažu: „mi bismo radije ostali u Evropi, ali vi odlučite – i nama je već muka od svega“.
Što je od presudnog značaja, to bi ispunilo kriterije koje je postavila kampanja Glas naroda – koja će uložiti do milion funti na preporuke za taktičko glasanje u odnosu na to da li kandidati podržavaju drugi referendum, a ne ostanak u EU.
Budući da većina članova kabineta u sjenci podržava ostanak u EU, ovakav scenario će raskrinkati blef onih koji su se opirali zaokretu stranke ka drugom referendumu. Bilo koji poslanik laburista ili lider sindikata koji se radije pridružuje Hamondu, Goku i družini za dogovor Tereze Mej, bio bi slobodan da tako postupi i podnese posljedice svog izbora unutar pokreta.
Za one koji kažu „to je suviše komplicirano, zašto prosto ne bismo podržali ostanak u EU?“ – evo odgovora. Drugi referendum je jedini demokratski način za okončanje ove krize. Laburistička partija upravo to i nudi. Nakon iznenadne podrške Liberalnih demokrata za opoziv Člana 50, moglo bi se reći da bi jedini koji zaslužuju taktičku podršku kampanje za Glas naroda bili laburisti, nacionalisti i Zeleni.
Kao i u administraciji Dejvida Kamerona, kabinet koji vode laburisti možda ne bi kolektivno krenuo u kampanju za ostanak u EU. Međutim, preko svojih osnivačkih organizacija partija on se može udružiti sa zvaničnom kampanjom za ostanak, ili formirati konkurentsku.
To je, po mom mišljenju, jedina šansa laburista na predstojećim izborima. Džonsonov državni udar je promijenio igru. Više nismo u borbi između izlaska i ostanka u EU. Ovo je borba koja treba spriječiti da Britanija postane kolonija Trampove Amerike. Ako opcija za ostanak izgubi na referendumu, bar ćemo izbjeći tvrdi brexit sa sporazumom o slobodnoj trgovini u kanadskom stilu.
Laburističkom pokretu zaista nije potrebno da se partijska konferencija 23. i 24. septembra pretvori u obračun između pristalica ostanka i sindikalnih birokrata koji veruju da Brexit štiti britanska radna mjesta. Ona treba biti doprinos društvenoj pravdi i demokratiji. Vjerujem da se kompromis može postići i prije nego što delegati pristigli u Brajton ispiju svoju prvu kriglu Ginisa.
Da bi taj kompromis bio uspješan, jedna važna osoba ga mora prihvatiti, a to je Džeremi Korbin. On je sada gotovo usamljen među utjecajnim članovima kabineta u sjenci, zahvaljujući tome što odbija saopćiti da će glasati za ostanak na drugom glasanju. To više ne može tako.
Budući da je postalo jasno da neće biti „Brexita koji brine za radna mesta“, neće biti ni savršenog dogovora, Korbin više nema izgovor za suzdržanost. Članovi stranke će htjeti da znaju šta bi njihov lider radio na drugom referendumu – to pitanje više nije teoretsko.
Ova strategija ima i svojih rizika – međutim, veći rizik sada leži u ulasku u izbornu trku bez takve strategije. Na konferenciji Kongresa radničkih sindikata TUC je, kao što smo vidjeli, vrlo lako ispaljivao otrcane fraze. Međutim, na konferenciji Laburističke partije, koja još uvek bjesni zbog izbornog fijaska u maju, bez kompromisa neće biti moguće obuzdati frustracije.
Zaokret laburista prema drugom referendumu o bilo kom sporazumu, bio je jedan od najgore objašnjenih zaokreta u političkoj historiji. Čak i sada partija umanjuje političku prednost koju joj je to donijelo. Pa, hajde da nacrtamo. Od izbornih jedinica na sjeveru do onih na jugu koje drže umjereni ili bivši torijevci, jasna posvećenost referendumu, uz odbacivanje ponuđenog dogovora o Brexitu, mogla bi povratiti glasače koji su u međuvremenu prišli Zelenima ili Liberalnim demokratima.
Ako bih mogao ubijediti čitav laburistički pokret da na predstojeće izbore izađe posvećen ostanku, to bih i učinio. Ali od toga nema ništa. Zato predlažem da pristanemo na sljedeće: ako se drugi referendum unese u predizborni manifest, svaki poslanik laburista bi morao glasati za referendumski zakon. To je jedini zahtjev u vezi sa Brexitom koji bi im Korbin morao nametnuti.
U međuvremenu, internacionalističke i antibirokratske struje u Laburističkoj partiji se moraju mnogo bolje organizirati. Podržali smo Korbina za demokratizaciju pokreta – a ne da bi ljevičarsku politiku ostvarivali kroz istu mašinu.
(TBT, New Statesman)
