Piše: Mark Leonard, thebosniatimes.ba
Prije nedavnog samita G7 u Biarritzu bilo je gotovo neriješeno povodom toga da li će veću pometnju doneti američki lider Donald Trump ili britanski premijer Boris Johnson.
Ipak, učesnik koji je imao najveći utjecaj bio je neko od koga se nije ni očekivalo da dođe: šef iranske diplomatije Javad Zarif.
Iako je izvještavanje medija o samitu bilo usredsređeno na trgovinske ratove, požare u Amazoniji i Brexit, rasprava o Iranu vjerovatno je bila najznačajnija. Sudbina iranskog nuklearnog dogovora iz 2015. mogla bi odrediti ne samo da li najzapaljiviji region u svijetu srlja u trku za nuklearno oružje već i da li zapadni politički savez može opstati.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron otvorio je u Biarritzu put za smekšavanje američko-iranskih odnosa. Glavni igrači u iranskoj drami povukli su se posljednjih dana sa ivice. Velika Britanija je oslobodila iranski tanker (Grace 1) koji je bila zaplenila u Gibraltaru. I, što je najvažnije, Trump je izrazio spremnost da se sastane sa iranskim predsjednikom Hasanom Ruhanijem, nagovještavajući čak da se neće protiviti da Iran dobije „kratkoročni kredit ili pozajmicu“.
Uprkos tome, nekoliko faktora moglo bi omesti ovu deeskalaciju. Za početak, Trumpova administracija ostaje uvjerena da: što veći pritisak na Iran (i na američke saveznike u Evropi) to bolje. Savetnik za nacionalnu sigurnost SAD John Bolton, naročito, želi „ugušiti“ iransku ekonomiju i vjeruje da je presijecanje bilo kakvih slamki spasa iz Evrope jedini način da se to postigne. On i drugi američki zvaničnici iskoristit će sva sredstva koja im stoje na raspolaganju kako bi li narušili evropsko jedinstvo, a naročito da izvrše pritisak na Britaniju. Što je još gore, osim primjene ekonomskog pritiska neki u SAD i u regionu, takođe, žele postaviti zamku kako bi namamili Iran u vojni sukob.
Tu je i problem iranskih konzervativaca od kojih mnogi osjećaju da nisu dobili ništa od pridržavanja nuklearnom sporazumu te da način da se postigne nešto više postaje sve veća smetnja.
Pojačana agresivnost Irana već je podstakla nakostriješenost u Izraelu, koji je, kako se navodi, ciljao na iransku imovinu u Iraku (a prethodno izveo udare na iranske snage u Siriji). Prijeti opasnost da će Iran ili njegovi saveznici na Bliskom istoku loše protumačiti situaciju i preći crvenu liniju.
Iran je razumljivo frustriran zbog sporog napretka Evrope u pokretanju Instex – mehanizma za razmjenu – osmišljenog da omogući neke trgovinske dogovore između Evrope i Irana uprkos američkim sankcijama. Oni koji u Iranu tvrde da nisu dobili ništa od Evrope jednostavno griješe. Ako bi EU napustila trenutni pristup i pridružila se Trumpu u „gnječenju“ Irana, sigurno bi primijetili razliku. Činjenica je da nastavkom politike eskalacije Iran rizikuje da izgubi visoku moralnu osnovu, a samim tim i podršku Evropljana.
Sposobnost Evrope da očuva podršku za iranski dogovor uprkos pritisku SAD iznenadila je mnoge. Čak se i britanska vlada do sada blisko držala stava EU. Ali, to bi se moglo promijeniti. Ako bi Iran zaplijenio drugi britanski brod i držao britanske građane kao taoce, to bi moglo nagnati Johnsona da se odvoji od pozicije EU i usvoji stav Trumpove administracije.
S obzirom na ovaj rizik, razočaravajuće je što Francuska, Njemačka i Britanija nisu pokrenule zajedničku evropsku misiju u Perzijskom zaljevu, takvu da bi napad na jednu značio napad na sve. Ako se Britanija udalji od pozicije EU, Njemačka će biti naredna meta konzervativaca (i u Iranu i u SAD). U međuvremenu, SAD mogu pojačati svoju diplomatiju u Centralnoj i Istočnoj Evropi, gdje imaju veće šanse da povuku članice EU na svoju stranu.
Da bi spriječio takve rizike, Macron je tražio od Trumpa da razmotri izuzimanje sankcija ako se Iran ponovo bude pridržavao nuklearnog sporazuma.
Ukazao je da će se Trumpov utjecaj vremenom smanjivati dok Iran taloži svoje zalihe obogaćenog uranija i razvija sve više načina kako bi zaobišao sankcije SAD. U ovom trenutku bi dalja eskalacija SAD mogla gurnuti Iran dalje od pregovaračkog stola povećavajući mogućnost vojnog sukoba usred Trumpove kampanje za reizbor. U tom kontekstu, vrijedi se prisjetiti da je Trump tokom svoje prve kampanje obećao da će okončati američke beskrajne ratove.
Evropljani, također, moraju ubijediti Irance da ne precjenjuju svoju moć. Macronov prijedlog za novu kreditnu liniju za Iran mogao bi ojačati poziciju umjerenih Iranaca, ali njegov kredibilitet u Iranu bit će umanjen ako Evropljani ne pokrenu Instex. Cilj bi, u svakom slučaju, trebalo da bude da se ohrabri Iran da se uzdrži bar do perioda nakon američkih predsjedničkih izbora 2020.
Konačno, Evropljani moraju pažljivo motriti na Perzijski zaljev. Čak i ako ne organiziraju zajedničku pomorsku snagu trebalo bi da razviju strategiju za deeskalaciju u slučaju da SAD ili Iran provociraju sukobe. Organiziranje pomorske konferencije koja obuhvata Iran moglo bi biti razborit prvi korak.
U širem smislu, ovo je agenda koju će Macron zagovarati pred sastanak Generalne skupštine UN krajem septembra. Ukoliko strategija uspije, samit u Biarritzu mogao bi se pokazati prvim uspješnim samitom G7 tokom Trumpovog mandata (znao on to ili ne).
/Autor je direktor Evropskog savjeta za inozemne odnose/
(TBT, Copyright: Project Syndicate)