Piše: Laurie Macfarlane, thebosniatimes.ba
„Odbrani demokratiju – odupri se zatvaranju parlamenta“. Ovako glasi poziv za okupljanje demonstranata protiv namere Borisa Johnsona da privremeno suspendira parlament.
Odmah da kažem da mislim da protesti imaju dobar cilj. Johnsonov cinični pokušaj da na silu progura brexit bez dogovora je nerazuman i mora mu se pružiti otpor, pa i na ulici ako treba.
Ali ima nečeg uznemirujućeg u izlasku na ulice zbog „odbrane“ naše demokratije, kada su nam upravo naše propale demokratske strukture krive za nered u kom se nalazimo.
Naravno da su postupci Borisa Johnsona nedemokratski, ali takav nam je cijeli sistem. Kako je moj kolega Adam Ramsay podrobno objasnio, drevnim institucijama britanske države odavno je istekao rok trajanja.
Naš neizabrani Dom lordova okuplja jedine nasljedne poslanike na svijetu i, pored Irana, jedini ima sigurna mjesta za kler. Na čelu države imamo osobu koja nije imenovana na osnovu svojih vrijednosti, već po krvnoj liniji. Imamo „nekodificiran“ ustav, što znači da ga u stvari nemamo. Naš izborni sistem drži milione u uvjerenju da se na izborima nikad ništa ne mijenja. Imamo apsurdnu koncentraciju vlasti koja sprečava građane iz većine krajeva zemlje da odlučuju o stvarima koje ih se tiču.
Kad se sve to spoji s ekonomskim modelom koji je mnoge ostavio na pogrešnoj strani ekonomije vođene finansijama, zar ima mjesta čuđenju što su mnogi ljudi zgrabili priliku „povratiti kontrolu“?
Koliko god to bilo bolno, referendum o brexitu nam je poslao neophodan poziv na buđenje. Mada je EU daleko od savršenstva, pravi izvor naših problema leži mnogo bliže.
Dakle, uprkos dobrim namjerama, nije ovo trenutak za odbranu skrhane demokratije u Britaniji. Umjesto toga, trebalo bi da zahtijevamo demokratsku revoluciju.
Ukidanje Doma lordova? Zašto ne. Ustanoviti pisani ustav kao u većini normalnih država? Naravno. Decentralizirati vlast na narode i regione? Bilo bi sumanuto odbiti. Omogućiti referendum za samoopredjeljenje svakom narodu koji to želi? To je demokratija.
Kako se bliži kraj vladavine kraljice Elizabete, trebalo bi da pokrenemo nacionalnu debatu o budućnosti monarhije.
Ulozi su nikad veći. Boris Johnson – čovjek Etona, Oxforda i Telegrapha – uspješno je sebe pozicionirao kao „narodskog čovjeka“ čije plemenite napore da sačuva demokratiju podriva elita koja je izgubila dodir s realnošću. U tom kontekstu, izlazak na ulice s pozivom da se brani status quo može biti fatalan. To je upravo ono što žele Johnson i njegova banda kapitalista katastrofe.
Njih je moguće pobijediti samo ako im se preotme agenda ponudom radikalnih promjena u britanskim demokratskim strukturama. Uz odvažan ekonomski program koji će odlučno raskrstiti sa neoliberalizmom, postoji šansa da se promijene okviri rasprave o tome šta zapravo znači „povratak kontrole“.
Britanska ustavna kriza je odavno u najavi. Nije prijatna i možda se neće odigrati pod uvjetima koji su nam po volji. Ali ne možemo priuštiti sebi da je ne iskoristimo.
(TBT, Open Democracy)
