Piše: Slavenka Drakulić, thebosniatimes.ba
Martina Mlinarević je bh. novinarka i spisateljica o kojoj se ovih dana s razlogom dosta piše. Naime, otkazana joj je promocija knjige “Huzur” na Evergreen festivalu u Čitluku, iako organizatori to opovrgavaju i tvrde da je nastup otkazala sama. Nakon njezinog oštrog odgovora “oni bi da određuju gdje će ko hodati. Oni bi da istjeravaju iz domova. Oni bi silovali. Oni bi pokopali. Jer oni su Bog i batina žlibine, oni su vlasnici hercegovačkog pejzaža, gospodari gradova…”, uslijedio je linč na društvenim mrežama. Razlog linča na prvi pogled nije posve jasan, ali sigurno nije izazvan njezinom literaturom jer ovi koji je napadaju teško da znaju čitati.
Bit će da su u pitanju njezini bespoštedni politički komentari na društvenim mrežama koje prati preko 100.000 čitatelja, što je čini iznimno popularnom. No njeni napadači teško da i to čitaju – njima je dovoljno da ih neko nahuška na žrtvu. U ovim krajevima takvo blaćenje i mržnja bilo koga i bilo kojim povodom uvijek počinju i završavaju s politikom. Jer nedavno je, na prijedlog hrvatskog člana predsjedništva Željka Komšića, postavljena za ambasadoricu u Češkoj, što je “zaslužila dugogodišnjim pljuvanjem po Hrvatima”, kako piše jedan hercegovački portal.
Čitluk je povod, ali očito je da Mlinarević nije politički podobna jer ne dijeli uvjerenja većine svojih zemljaka, Hercegovaca. Recimo, veliku je prašinu digao njezin tekst o vili predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je skrenuo tok rječice kako bi mu prolazila kroz dvorište. Ili onaj o mostarskoj bolnici, koja gleda baš na tu vilu, a pacijenti sa sobom donose lijekove, igle, toaletni papir… Ona piše puno, angažirano i britko, a ponekad koristi i rječnik ulice. Ukratko, Mlinarević se ponaša kao da živi u demokratiji u kojoj postoji sloboda mišljenja i izražavanja.
Zbog toga je kolege opisuju kao hrabru, što već samo po sebi dovoljno govori o sredini u kojoj živi i piše. Tamo gdje je potrebno pokazati novinarsku hrabrost znači da su mjerila sredine strah, šutnja, pokoravanje i dodvoravanje. Oni koji to ne prihvaćaju i pokazuju da se može i drugačije su prst u oko, smetnja koju treba ukloniti. Naravno da ih napadaju – i ne samo u BiH, i ne samo Martinu.
To također znači da hrabri moraju biti spremni platiti cijenu.
Zadah lova na vještice ponovno se osjeća u zraku, lahko ga je prepoznati onima koji su ga iskusili. I mada žrtve nisu isključivo žene, nevjerovatno je da se i u napadima i progonu razlikuju muške i ženske žrtve. Komentari su ne samo seksistički nego i seksualni, aluzija ima na pretek. Nema smisla ponavljati gnjusne uvrede, ali dovoljno je na primjer reći da nije dosta poželjeti joj brzu smrt od raka, nego dodati da je kurva (samo žena može biti kurva). Ili komentirati njezin izgled – npr. jedan blaži komentar glasi “ovo nije žena”. Rijetko će ko muškoj meti napisati da nije muškarac ili da je ruglo i nakaza.
Međutim, uvrede koje se odnose na njezin izgled imaju posebno značenje. Martina je napravila nešto što je zaista hrabra gesta i u civiliziranijim društvima, izložila je pogledima svoje operirano tijelo. Za novogodišnji broj ženskog časopisa Gracija slikala se gola do pasa i pokazala ožiljak na mjestu jedne dojke. Učinila je to da bi žene osvijestila o opasnosti od raka dojke i potakla ih na redovne preglede – samo u Hrvatskoj su od raka dojke 2017. godine umrle 853 žene. Tada je napisala: “…evo, imam 35 godina i ostala sam bez dojke.
Iz čista mira, sasvim zdrava, bez najave, dobila sam dijagnozu karcinoma i izgubila dojku. I šta sam sad ja u tom svijetu? Žlibina, kako volim karakterizirati umnu zaostalost palanke i licemjerstvo mahale, pobrinula se da i to saznam – kod nas takve žene zovu nakazama. U redu, evo ja sam nakaza i kao takva ti pokazujem da to sutra možeš biti ti… Preživjela sam i to je moj najveći uspjeh. Slavimo budalaštine, a ljudi, neznani heroji svaki dan preživljavaju svoje najteže bitke. Bez maski i filtera, uspravno. Zato ove fotografije i zato ova naslovnica. Otvoreno do srži. Pregledaj se, da to ne budeš sutra ti. Nemoj kupiti torbicu nego zakaži pregled.”
Kao da joj politička nepodobnost nije dovoljna, ona se upustila u nešto neviđeno. Izlaganje pogledu nesavršenog ženskog tijela ide uz dlaku ne samo licemjernoj malograđanskoj kulturi, nego i općem trendu “usavršavanja” od kojeg živi industrija ljepote koja još uvijek čvrsto drži konce patrijarhata. Usprkos desetljećima feminističkog osvještavanja.
Utoliko je Martinino ogoljavanje velika gesta. Međutim, ta fotografija, toliko dirljiva da izaziva gotovo fizičku bol i, iznad svega, suosjećanje, postala je povod najodvratnijim komentarima o njezinom izgledu. Kao žena dobila je odvratnije uvrede od muškarca, jer je dvostruko izložena. Nije dobro biti hrabra, cijena je velika. Ali Martina zna kako se nositi sa svojom bolešću, baš kao i patologijom društva kojeg su komentari samo ogledalo.
(TBT, Jutarnji.hr)
