Piše: Svetlana Slapšak, thebosniatimes.ba
Bilo je i krajnje vrijeme. U Norveškoj je jedan od onih zlosretnih kućnih hormonskih poremećaja ušao u džamiju potpuno opremljen za pustinjski rat i sa jasnom namjerom da pobije što više muslimana. Čiči od šezdeset i pet godina je prekipjelo, pa je na teroristu naprosto sjeo i sačekao da se drugi vjernici saberu od šoka, te da jedan od njih krene da lema teroristu, dok je čiča i dalje sjedio na njemu. Teroristu su docnije izveli na sud sa dva plava obruča oko očiju, koja stilski odlično pristaju njegovoj frizzy-razi-nazi blond frizurici, a čiču su proglasili junakom. Terorista je pokušao, neuspješno, čiči izbiti oko. Po svemu sudeći, terorista je ubio svoju polusestru prije nego što je otišao u džamiju, kao što je ubica iz Daytona u pucnjavi ubio svoju sestru. Čiči je ime Mohamed Rafik.
Muftijah Tlaib je baka američke kongresnice Rashide Tlaib, koja potiče iz izbjegličke palestinske porodice; baka ima nešto preko devedeset godina, nosi se veoma elegantno i govori promišljeno i razložno. Da se podsjetimo: Rashida Tlaib i Ilhan Omar, američke kongresnice, planirale su, javno, put u Izrael. Obje imaju isto tako javne stavove o Izraelu što se položaja Palestinaca tiče, i u skladu sa tim htjele su posjetiti važne muslimanske spomenike, a Rashida je posebno htjela obići dio svoje porodice koji je ostao u Palestini, posebno baku, jer bi to vjerovatno bilo posljednje viđenje. Što se Ilhan Omar tiče, ona je rođena na vjerovatno najgorem mjestu na svijetu u tome trenutku, u izbjegličkom centru u Mogadišu 1981. Obe kongresnice meta su napada predsjednika Trumpa (sa još dvije latinoameričkog porijekla), koji je nedavno vidno uživao pošto je dovoljno izrajcao masu negdje u biblijskom pojasu da ritmično grokće „Pošaljite ih kući!“ No, cio problem upravo nastaje zbog istog uzročnika. Izraelska vlast imala je pred sobom mnoge elegantne mogućnosti, od dodavanja drugih tačaka programu posjete (recimo Jad Vašem muzej), do izražene želje da se gošćama pokažu razni aspekti države. Ono što privremeno zovem uzročnikom poslalo je javnu poruku u kojoj od svog omiljenog podpolitičara Netanyahua zahtijeva da kongresnice ne primi u zemlju, jer dotične mrze državu Izrael i sve što je jevrejsko (zvuči nekako poznato…?), što je masna laž u mnogo širem smislu: može se biti protiv državnih mjera i istovremeno razumjeti/voljeti ljude, kako u Izraelu, tako i u Palestini, a bogme i u Srbiji, Hrvatskoj… Druga strana postupka je zastrašujuća – predsjednik države denuncira, sprečava kretanje i izlaže smrtnoj opasnosti članice Kongresa SVOJE države??? To se naprosto zove veleizdaja. Netanyahu se odazvao zaista u nekoliko minuta i zabranio kongresnicama ulaz u Izrael. Poslije nekoliko sati, poklopio ga je izraelski sud, dajući dozvolu posjete samo Rashidi Tlaib, zbog humanitarnih razloga odnosno posjete baki, uz dodatne uslove koji zahtijevaju ne samo gdje se Rashida treba kretati, nego i kako se ponašati. Rašida je prvo pristala, ali je onda odbila. U međuvremenu je baka progovorila, sa drugim članovima porodice. Muftijah je ponosna na svoju unuku i na karijeru koju je napravila, ali se pita kakav je to politički autoritet ako se sa njim tako poigravaju; njena unuka treba nastaviti prikazivati istinu o Palestini, i zato ne treba popustiti pod pritiskom i ucjenom, posjeta je tu manje važna. Muftijah se nije rasplakala pred kamerama, ona je čvrsta Palestinka. Ona inače živi u polurazrušenom selu, osnovna škola je sa tri strane ograđena bodljikavom žicom, vodu imaju jedanput dnevno (ako uopće), sredinom ulice protiče kanalizacija. Nedaleko odatle je nezakonito sagrađeno naselje za građane Izraela, stanari se hlade u mnoštvu bazena oko svojih kuća.
Možda će cio slučaj ipak pomoći da se prije isteka četvorogodišnjeg roka američki građani, poniženi Kongres i ostalo što čini vlast sjeti načina da, bez općeg rešetanja i užasa novih izbora, neutralizira uzročnika. No mnogo važnijim mi se čini pobuna staraca, u njihovim svjetovima, mogućnostima i okvirima. Ako je njima dosta ludačkog nasilja, neizrecive gluposti i vođa koji svijet tretiraju kao čučavac, onda možda ima nade. Za razliku od omladine, oni ne očekuju budućnost, ali za nju brinu; ne boje se ničega, jer više nemaju čega da se boje; niko ih ne može izludjeti ni prevariti, čak ni internet; važni su im živi, jer znaju šta je smrt. Pri tome su svuda oko nas, sa sjećanjima koja prevazilaze svako mlađe. Zato im se okrenite, slušajte ih, možda će upravo oni spasiti svijet tako što će reći šta treba i sjesti gde treba.
(TBT, Peščanik.net)