Recep Tayyip Erdogan je najnejasniji političar u 96-godišnjoj historiji Turske. On je ekstreman i popularan, autokratski i očinski nastrojen, proračunat i bezličan. Erdoganova ideologija mijenja se svakih nekoliko godina i čini se da on svoje planove kuje usput. Kratkovid je: od građana otima kutije cigareta kako bi ih pokušao natjerati da prestanu, kritizira novinare koji postavljaju teška pitanja i jednom je napustio pozornicu nakon žestokog verbalnog obračuna s izraelskim predsjednikom na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Ali može biti i izuzetno strpljiv. Trebalo mu je 16 godina da izgradi ono što naziva “nova Turska”, ekonomski neovisna zemlja sa marginaliziranom opozicijom i poslušnim medijima.
Takav spoj bijesa i smirenosti doprinosio je Erdoganovom uspjehu među glasačima. Premijer je postao 2003. godine nakon što je njegova stranka osvojila 34 posto glasova, a do 2011. njegov postotak porastao je na tek sramežljivih 50 posto. 2014., kada se kandidirao za predsjednika kako bi centralizirao svoju vlast, dobio je glasove više od polovine Turaka koji su izašli na izbore. Ponovo su to učinili 2018. i tada su također izglasali ukidanje funkcije premijera.
Erdogan je pretvorio podršku naroda u moć i iskoristio je kako bi izmijenio odnose Turske sa ostatkom svijeta. On je proširio turski utjecaj u Siriji i sjevernom Iraku, a Tursku – članicu NATO-a – okrenuo ka Kini, Iranu i Rusiji. Njegovo iskorištavanje ovlasti dovelo je i do neslaganja među feministkinjama, ljevičarima i sekularnom srednjom klasom. Na Erdoganovoj straži, Turska je postala najveći zatvor za novinare na svijetu. Među zatvorenicima su i filmski radnici, romanopisci, fotografi i učenjaci. Turska je 2015. Zabranila gej parade, a Wikipedia je blokirana od 2017. godine.
U jeku finansijske krize početkom ove godine, kandidati koji su stajali uz Erdogana izgubili su podršku na lokalnim izborima. No, čak i dok privlačnost njegove stranke blijedi, Erdogan bi mogao osvojiti treći predsjednički mandat 2023. Ako se to dogodi, a Erdogan odstupi s dužnosti 2028., ući će u historiju kao drugi turski predsjednik s najdužim stažem – stidljivu godinu dana manje od vladavine Kemala Ataturka.
Ataturk, “otac Turaka”, bio je osmanski general koji je 1924. ukinuo halifat i silom modernizirao Tursku. Pod jednopartijskim režimom, Ataturk je iz pepela srušene imperije podigao modernu nacionalnu državu, izgradio modernu birokratiju, podržao stvaranje turske buržoazije i uvjerio muslimanski narod da prigrli moderne navike sa Zapada. Erdogan je u početku kritizirao Ataturkovo centralizirano preuređenje Turske, okrivljujući ga za njegov bahati stil vladavine. Ali od 2008., kada je Erdogan počeo balansirati između različitih frakcija birokratije, a još više nakon 2013., kada su Turci izašli na trgove u znak protesta protiv njegove politike, Erdogan je prihvatio zapanjujuće slične metode. Ironično, Erdogan je na kraju najviše počeo podsjećati na političara od kojeg se prvobitno najviše nastojao udaljiti.
MLADI TURČIN
Erdogan je rođen 1954., 16 godina nakon Ataturkove smrti, u Kasimpasi, neuglednom istanbulskom kvartu otvorenih kanalizacijskih odvoda i blatnjavih ulica, poznatih po svojim vatrogascima, džeparošima i romskim muzičarima. Sin kapetana trajekta, Erdogan je zarađivao džeparac prodajući đevreke kad nije bio u vjerskoj školi. Na putu kući, dok je sumrak padao nad Istanbulom, koristio bi palubu teretnog broda usidrenog u Zlatnom rogu da vježba učenje Kur'ana i dobijao pohvale. Ali Erdogan je također igrao fudbal, sanjao o karijeri u sportu i pobunio se protiv patrijarhije: njegovi kolege islamisti nisu odobravali što je nosio šorc, a otac ga je zamolio da pronađe pravi posao.
Erdogan je imao 15 godina kada je 1969. godine vodeći islamistički političar u turskoj historiji Necmettin Erbakan objavio manifest Millî Görüş (Nacionalna vizija). Erbakan je pozvao Tursku da prekine veze s Evropskom ekonomskom zajednicom (pretečom EU-a) i uskladi se s panislamističkim liderima u Bangladešu i Pakistanu te širom ostalog muslimanskog svijeta. Od trenutka kada se tinejdžer Erdogan pridružio omladinskom ogranku Erbakanove partije nacionalnog spasa, njegov način razmišljanja oblikovao je njegove političke instinkte. Erbakanov pokret podržao je mudžahedine u Afganistanu u njihovoj borbi protiv Sovjeta i Islamske revolucije Ruholaha Homeinija u Iranu. Na političkim skupovima, lideri stranaka osudili su ono što su nazvali „mentalitet zapadnjačkih krstaša“ i opisali Međunarodni monetarni fond i Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj kao moderne inkarnacije njihove stranke. Erdogan i njemu slični usprotivili su se nepostojanju islamskih referenci u javnoj sferi: sekularna vlada po njihovom mišljenju ne zaslužuje poštovanje sve dok i sama ne poštuje islam.
Erdogan je 1985. imao priliku dokazati svoje organizacijske vještine islamističkim starješinama kada je priredio bokserski meč povodom posjete Gulbuddina Hekmatyara, vođe mudžahedinske grupe podržane od CIA-e, koji je bio u Turskoj na proslavi Erbakanovog povratka u politiku pet godina nakon što je protjeran iz političkog života. Erdogan je također ušao u sufijski red nakšibendija u Istanbulu, utjecajni pokret, gdje je uspostavio vjerske veze od pomoći njegovom usponu na vlast. Tih godina, gradska vlada Istanbula angažirala je Erdogana kao igrača svog fudbalskog tima, ali zabrana islamske brade primorala ga je da ode iz tima. Nakon što je odslužio obaveznu godinu vojnog roka, Erdogan je radio kao službenik u fabrici za proizvodnju kobasica; ubrzo su mu islamisti ponudili puno radno vrijeme u Erbakanovoj stranci – tada nazvanom Strankom blagostanja – plaću je primao prikupljajući sredstva od članova. Kao šef provincijske stranke u Istanbulu, Erdogan je održao govore protiv “zlog novog svjetskog poretka”, suprotstavio se Zaljevskom ratu i branio ideale islamskih pobunjeničkih grupa u Alžirskom građanskom ratu.
Erdogan se razlikovao od drugih islamista svojim proračunatim pragmatizmom, pokrećući tektonski pomak u turskoj politici tokom 1990-ih. „Ne trebaju nam bradati ljudi koji su dobri učači Kur'ana; potrebni su nam ljudi koji svoj posao rade kako treba “, rekao je kasnije Erdogan. Kao dio ove kampanje, Erdogan je uspostavio mrežu volontera koji su mogli za nekoliko sati oblijepiti zidove desetinama hiljada stranačkih plakata i podijeliti letke glasačima tokom jutarnjih vožnji. To su bili njegovi “nervni završeci”, rekao je, sposobni slati signale iz administracije stranke sve do birača. Erdogan je također koristio drugu analogiju da opiše svoju organizaciju: „zid od cigle“, pažljivo posložen i teško lomljiv.
Ovi napori su se isplatili 1994. godine, kada je Erdogan izabran za gradonačelnika Istanbula. Uveo je besplatan javni prijevoz za vrijeme islamskih praznika, zabranio alkohol u općinskim objektima i ukinuo ograničenja nametnuta zaposlenim pokrivenim ženama. Kada ga je novinar pitao da objasni svoj uspjeh, on je odgovorio: „Ja sam imam Istanbula.“ Erdoganova hrabrost alarmirala je sekulariste i generale, a njegova karijera u usponu ubrzo je ugrožena: 1998. godine najviši sud u Turskoj ugasio je Stranku blagostanja i nakon žestokog obraćanja na skupu, Erdogan je optužen za poticanje na mržnju i osuđen na deset mjeseci zatvora. Zakonska mrlja, koju je pravosuđe vidjelo kao način da prekine karijeru, povećala je Erdoganovu popularnost budući da su ga sada pobožni Turci gledali kao njihov glas, koji je država željela ušutkati. Kad je izašao iz zatvora Erdogan je bio spreman krenuti u osvajanje vlasti.
Tada je Erdogan prešao iz lokalne u nacionalnu politiku, ignorirajući zabranu svojih političkih aktivnosti i predvodeći grupu koja se izdvojila iz Erbakanove stranke. (Pojasnio je razdor sa svojim mentorom ponavljajući maksimu koja se pripisuje Aristotelu: “Platon je moj prijatelj, ali istina je bolji prijatelj.”) Sredstvo za ostvarivanje vlastitih ambicija bila je Stranka pravde i razvoja – poznata po turskoj skraćenici, AKP —koju je osnovao 2001. godine. Na konferenciji za štampu gdje je najavio novu stranku, Erdogan je demokratizaciju i pluralizam naveo kao svoje ideološke stubove. Njegov pokret, tvrdio je, zasnovan je na podjeli moći: “Grupa ljudi će voditi stranku, a odluke se neće donositi u sjeni jednog vođe.” Vlastitu ulogu je opisao kao”šefa orkestra”, naglašavajući da je “završeno vrijeme politike usredsređene na pojedinca.” Erdogan je osnovao AKP sa još dvojicom veterana Stranke blagostanja, Abdullahom Gulom i Bulentom Arincom, a trojka je imala harizmu, podršku Anadolije i svježu ideju: da su evropska integracija i zaštita vjerske slobode ponuđene od EU dobre za pobožne i da je demokratizacija u interesu konzervativnih Turaka. „Nekada smo tursku državu doživljavali kao neman koja tlači pobožne i siromašne“, podsjetio je Arinc. “Sada, pregovarački proces s EU uvjerio nas je da se turska država može demokratizirati.” Erdogan je također napomenuo da bi se zbog nedemokratske prirode turskog establišmenta njegova „konzervativna demokratska“ stranka mogla smatrati „antiestablišmentom“, a da sebe ne naziva islamističkom strankom, koristeći prednosti vanjskog statusa u isto vrijeme zadržavajući privlačnost. To bi postala dobitna formula za godine koje dolaze.
AKP je pobijedila na izborima u Turskoj 2002. godine sa 34 posto glasova; drugi na listi je dobio 19 posto. I ranije su konzervativne stranke odnosile slične pobjede – Demokratska stranka 1950., Pravda 1965. i Domovina 1983. – ali vođe tih pokreta loše su se snašli kad bi došli na vlast. Turski generali jednog su objesili, drugog zbacili državnim udarom i pokušali, bezuspješno, trećeg držati podalje od vlasti. Erdogan je bio odlučan u namjeri da izbjegne sličnu sudbinu. 2004. godine obećao je da će smanjiti dugogodišnju dominaciju vojske u politici i načelnika generalštaba Turske vojske, nekad poluboga, postaviti u rang javnog službenika. Ova obećanja obezbijedila su mu podršku liberala. Ali tursku vojnu kontrolu nije zamijenila demokratija; već je, kao što su napisali učenjaci Simon Waldman i Emre Caliskan, ona tokom 2010. godine ustupila mjesto „nasljeđu AKP-a“. „Umjesto politike konsenzusa i pluralizma“, ističu oni, „Erdoganove godine. . . često su stilom bile vrlo isključive i autokratske.“ Otprilike u to vrijeme, Erdogan se razišao sa liberalima i počeo koračati ka uspostavljanju predsjedničkog sistema, što bi predstavljalo manje prepreka za njegovo provođenje moći.
IZVOZ DRŽAVE
Erdogan, visok 1.80 m, korača samouvjerenim korakom: desno rame je okrenuto naprijed, dok lijevo čeka straga. Šetnja, poznata kao “marš Kasimpasali”, po njegovom komšiluku iz djetinjstva, zaštitni je znak ovog čovjeka. Nakon zatvora, Erdogan se odupirao molbama da postane turski Nelson Mandela i umjesto toga njegovao je imidž külhanbeyija, „sirovine“ koji je patrolirao ulicama Istanbula za vrijeme osmanske vlasti. Evocirajući tu figuru, mogao je naglasiti svoje skromne početke i učvrstiti svoju bazu pobožnih, obespravljenih islamista koji su ga podržavali ne zbog njegovog primijetnog reformizma, već zbog konzervativnih vrijednosti koje je zagovarao u ranoj karijeri.
“U srcu svakog turskog građanina leži želja da postane predsjednik”, jednom je prilikom rekao Suleyman Demirel, siromašni dečko pastir koji je tu želju ispunio 1993. godine. Erdoganov uspon, poput Demirelovog, inspirativan je primjer napretka. Pa ipak, kao i kod većine dobrih priča o sazrijevanju, heroj u Erdoganovom bildungsromanu ima još jednu karakternu osobinu: ranjivost. U tradiciji zaslijepljenih konzervativnih političara prije njega, Erdogan se predstavlja kao neslavni vođa koji se mora braniti. 2006., kada se onesvijestio u automobilu nakon pada krvnog pritiska, uspaničeni savjetnici su pojurili u pomoć prije nego što je oklopni Mercedes automatski zaključao svoja vrata. Čuvari su morali razbiti vjetrobransko staklo čekićima da bi ga spasili. Događaj je samo učvrstio mit o ugroženom čovjeku, koga su izdali oni koji su mu najbliži.
Ipak, Erdogan je s vremenom također promijenio vlastiti imidž, od antizapadnog islamiste u konzervativnog demokrata. Kao što je napisao turski novinar Rusen Cakir, Erdogan, kada je prelazio iz lokalne u nacionalnu politiku krajem ‘90-ih, „nije se osjećao ugodno sa nazivom ‘liberal’, koji je smatrao pogrdnom riječi“, ali pošto ga je marginalizirala stara garda, liberali su ga smatrali mostom između establišmenta i „organizacijske moći i dinamične glasačke baze islamista.“ Da bi ostvarila svoju viziju islamističkog pokreta kompatibilnog s globalnim poretkom, AKP se pridružila Savezu konzervativaca i reformista Evrope, evropskoj političkoj stranci koja ima za cilj reformu, a ne odbacivanje EU. Kod kuće, AKP je razvila strategiju formiranja saveza za kontrolu turske države. U vršenju svoje vlasti, Erdogan je surađivao i s nadležnim birokratima i islamistima s političkim aspiracijama, ali s malo tehničkog umijeća. „Ostale stranke imaju glasače“, slavno je rekao njegov učitelj Erbakan. „Mi imamo vjernike.“ Izazov za Erdogana bio je zadržati vjernike čak i kada se zalagao za tržišne reforme i pristupanje EU.
Nastavit će se…
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)