U protekla tri mjeseca, otkako je Trumpova administracija nametnula oštre sankcije Iranu, koje su značajno smanjile iranski izvoz nafte i pogoršale ekonomsku krizu, tenzije u Zaljevu su eskalirale. Komercijalni brodovi su napadani, naftni tankeri zapljenjivani a dronovi obarani. Uprkos ovim eskalacijama, obje strane se suzdržavaju i barem kratkoročno, otvoreni sukob se do sada ne čini vjerovatnim.
Dugoročno, međutim, visoko problematičan pristup koji je SAD usvojio prema nuklearnom pitanju, mogao bi imati razorne posljedice. Dva nedavna razvoja događaja pokazuju u tom pravcu.
Prvo, Trumpova administracija je dala zeleno svjetlo američkim kompanijama da rade na nuklearnim projektima u Saudijskoj Arabiji. Prema izvještaju koji je nedavno objavio Komitet za nadzor američkog Kongresa, „u pogledu Saudijske Arabije, Trumpova administracija je doslovno izbrisala linije koje inače razdvajaju vladino kreiranje politika od korporativnih i stranih interesa.“
U izvještaju se također kaže da prikupljeni i analizirani dokazi „pokreću ozbiljna pitanja o tome je li Bijela kuća spremna da stavi potencijalne profite od predsjednikovih prijatelja iznad nacionalne sigurnosti američkog naroda i univerzalnog cilja sprečavanja širenja nuklearnog oružja“.
Bijela kuća izgleda posvećena dozvoljavanju transfera senzitivne nuklearne tehnologije bez zahtijevanja da Rijad poštuje američke pravne zahtjeve ne uključivanja u aktivnosti koje mogu voditi do nuklearnog širenja.
Zatim, u odgovoru na rastući pritisak od SAD-a, Iran je najavio da odustaje od niza obaveza pod Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije (JCPOA) ako međunarodna zajednica ne poduzme mjere da ublaži posljedice američkih sankcija na iransku ekonomiju.
Iran se već prestao držati propisa o ograničenju proizvodnje obogaćenog urana i teške vode, pozivajući se na članove 26 i 36 ovog sporazuma, što mu daje pravo da to radi ukoliko druge strane ponovo uvedu sankcije povezane s nuklearnim programom.
Stoga, nesposobnost Washingtona da se nosi s iranskim pitanjem na koherentan način, i njegove nedosljedne politike u vezi nuklearnog širenja, guraju Bliski istok prema opasnom nadmetanju u nuklearnom naoružanju između Saudijske Arabije i Irana.
Nuklearne ambicije
Nuklearne aspiracije obje ove države nisu nove. Iranski nuklearni program započeo je tokom vladavine šaha Mohammada Reze Pahlavija, sa otvorenjem Centra za nuklearna istraživanja u Teheranu 1967. kada je eksperimentalni reaktor 5MW izgrađen korištenjem američke tehnologije.
Godinu dana kasnije, Iran je potpisao Sporazum o nuklearnom neširenju (NPT) i 1973. kreirao Iransku organizaciju za atomsku energiju, koja je osmislila prvi nuklearni program i planirala prvu nuklearnu elektranu u Bushehru sa njemačkom tehnologijom. Memorandum o širokoj nuklearnoj saradnji između Irana i SAD-a potpisan je 1975.
Zanimanje Saudijske Arabije za razvoj nuklearnog istraživanja također je počelo 1960-ih ali je imalo umjereni potencijal do kasnih 1970-ih, kada je u Rijadu uspostavljen Centar za nauku i tehnologiju kralj Abd Al-Aziz (KAACST) u Rijadu i kraljevstvo je počelo proučavati mogućnost otvaranja nuklearnih elektrana. Saudijska Arabija je potpisala Sporazum o nuklearnom neširenju 1988.
Pod vođstvom kralja Salmana i njegovog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS) 2017. Rijad je postao ozbiljan u vezi gradnje nuklearnog reaktora i počeo je razmišljati o tenderu, koji se Amerikanci sada nadaju da će dobiti.
U prošlosti je bilo navoda da su i Iran i Saudijska Arabija pokušavali ilegalno nabaviti nuklearnu tehnologiju od iste države – Pakistana. Iran je 2007. priznao da je kupio nacrte od pakistanskog naučnika AQ Khana 1990-ih, dok Saudijska Arabija i dalje poriče ovu optužbu.
Zbog ovih sumnji, obje ove države su bile podvrgnute istragama IAEA-a. U slučaju Saudijske Arabije, međutim, zbog skromne veličine njenog nuklearnog programa, morala se pokoriti Protokolu o malim količinama tokom istraga.
Nasuprot tome, iranska postrojenja su bila pod snažnom prismotrom od 1990-ih uglavnom SAD-a. To je bilo uprkos činjenici da je, povremeno, Iran dobrovoljno implementirao sporazume o mjerama zaštite tokom nuklearnih pregovora sa EU-3 između 2003. i 2005, kao mjeru gradnje samopouzdanja.
Pod vlašću iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, nuklearno je istraživanje ponovo počelo, zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a sankcionisalo Iran sa nekoliko rezolucija od 2006. do 2012. Kada je predsjednik Hassan Rouhani preuzeo vlast 2013, iranski pristup nuklearnom pitanju drastično se promijenio i vratio se na ozbiljne pregovore sa SAD-om i sa Evropskom unijom.
Obamina administracija je u međuvremenu razmatrala moguće prebacivanje nuklearne tehnologije u Saudijsku Arabiju ali je u konačnici odlučila da neće potpisati sporazum 123 sa Rijadom, nakon što nije pristala na garancije o neširenju.
Uspjeh i neuspjeh iranskog nuklearnog sporazuma
JCPOA iz 2015. je trebao da ublaži iranske (i indirektno saudijske) nuklearne ambicije i donese mirno rješenje dugogodišnjoj nuklearnoj kontroverzi kroz multilateralnu diplomatiju. On, međutim, nije uspio razuvjeriti Saudijsku Arabiju da je iranska prijetnja obuzdana.
Mnogi zvaničnici, uključujući visokorangirane članove saudijske kraljevske porodice kao što je princ Turki al Faisal, otvoreno su kritikovali ovaj sporazum i upozorili su da bi mogao biti okidač za nuklearnu utrku u regiji.
Ovaj narativ je pojačan novim smjerom koji je Trump nametnuo američkoj vanjskoj politici, dajući legitimitet saudijskim aspiracijama za puni nuklearni program i otvarajući vrata za transfer senzitivne tehnologije koja bi mogla biti korištena da se proizvede nuklearni uređaj.
Važno je istaknuti da, dok je Iran uvijek poricao svoje zanimanje za posjedovanje nuklearnog oružja, uprkos bilo kakvoj eksternoj prijetnji od susjednih država ili SAD-a, MBS iz Saudijske Arabije i drugi visoki zvaničnici su priznali da će i oni nabaviti nuklearno oružje ako ga Teheran nabavi.
Iran je bio oprezan u vezi objavljenih ciljeva svog nuklearnog programa i, kako su i IAEA i američke obavještajne službe potvrdile, nije usmjerio nijedan dio svog nuklearnog istraživanja ka ostvarivanju vojnih ciljeva. Međutim, moguće je da je „maksimalni pritisak“ SAD-a i mogućnost transfera američke nuklearne tehnologije u Saudijsku Arabiju mogla bi motivirati neke sektore političkog establišmenta da razmotre posjedovanje vojnog nuklearnog kapaciteta kao zaštitu od bilo koje buduće strane agresije.
Urušavajući režim neširenja
Sa svojim nerazboritim politikama u Zaljevu, Trumpova administracija ne samo da podstiče nuklearnu utrku u regiji dozvolivši Saudijskoj Arabiji da nabavi nuklearnu tehnologiju, već i potkopava međunarodni režim neširenja.
Otkako su se nuklearne sile složile 1960-ih da će smanjiti širenje nuklearnog oružja, desio se niz slučajeva u kojima su države – uključujući Izrael, Indiju i Pakistan – prekršile međunarodna pravila slijedeći put nuklearizacije i nisu se suočile sa ozbiljnim posljedicama.
Dvostruki standardi koje je primijenila Trumpova administracija bili su posebno oštećujući za međunarodne sporazume o neširenju. Trump je krenuo putem normalizacije odnosa sa Sjevernom Korejom, državom koja je otvoreno testirala i detonirala nuklearne uređaje, dok se povukao iz nuklearnog sporazuma sa Iranom, koji se strogo pridržavao svih odredbi i nije radio na razvijanju nuklearne bombe.
U praksi američka vlada je uništila sporazum koji je dobro funkcionisao i koji je uživao široku međunarodnu podršku kako bi zadovoljila komercijalne interese nekoliko pojedinaca bliskih Bijeloj kući i dala je prednost jednoj strani u rastućem regionalnom rivalstvu na Bliskom istoku.
Ovi su postupci unijeli pometnju u međunarodnu zajednicu, jer sada ne postoji jasan konsenzus o tome koje nuklearne aktivnosti se mogu smatrati prijetnjom, koje dokaze državni akteri moraju predstaviti da bi bili smatrani zaista posvećenima neširenju i koje instrumente, pravne, ekonomske ili vojne treba koristiti da se provode regulative o neširenju.
Jednostrano vašingtonsko loše upravljanje nuklearnim pitanjem ugrožava cijeli režim neširenja, oslabljuje svaki multilateralni sporazum ili pregovor, i ostavlja samu Bijelu kuću da odlučuje kako se nositi sa ovim gore spomenutim pitanjima.
U trenutnoj nestalnoj situaciji na Bliskom istoku, sa pojačanom konfrontacijom po vjerskim, etničkim, teritorijalnim i ideološkim rascjepima, nedostatak snažnog sporazuma o neširenju će podstaknuti nuklearnu utrku u regiji i povećati šanse za preventivne vojne napade koji bi mogli dovesti do pravog rata.
(TBT, Aljazeera)
