U mutnom crno-bijelom videu, pjevačica i glumica Taroub svija se po glavnoj pozornici i zavodljivo pleše uz uvodne taktove pjesme „Ya Sitti Ya Khityara“ (Stara moja nano).
Godina je 1974. i nastupa na novogodišnjem programu libanske televizije. Obučena u kratki top, sa dubokim izrezom na leđima i velikim dekolteom, i dugu suknju, vrti se u krug i njiše kukovima naprijed-nazad, pjevajući arapsku verziju poznate španjolske melodije El Porompompero.
U pozadini, vrteća spirala oblikuje psihodelični oreol iza njene glave dok svojoj nani pjeva o dragom:
“Da li da obučem žutu ili crvenu haljinu?
Večeras me izvodi.
Reci mi, gdje da provedemo noć?”
Kada je ova pjevačica sirijskog porijekla snimila tu pjesmu, samo godinu prije nego je izbio libanski građanski rat, bila je na vrhuncu svoje karijere na živoj muzičkoj sceni šezdesetih i sedamdesetih godina. Njeni razigrani stihovi, smioni stil i hrabro pojavljivanje na sceni oblikovali su je kao modernu pop umjetnicu koja je željela pomjeriti društvene granice.
“Taroub je vidno pomjerala granice u to vrijeme. To je bila jedna od ključnih stvari za njen uspjeh,” kaže Sami Asmar, arapski muzički analitičar i autor sa sjedištem u Los Angelesu.
Iako je Taroub bila simbol slobode koja je u to vrijeme postojala u Libanu, ona je također probudila mnoga negodovanja u zemlji koja se i dalje prilagođavala promjenama modernog doba.
Rijetko se to spominje, ali Taroub je komponirala mnoge od svojih pjesama, uključujući i najpoznatije hitove. Na patrijarhalnoj muzičkoj sceni gdje su žene uglavnom bile izvođačice, a muškarci kompozitori, tekstopisci i producenti, ona je uistinu bila pionirka.
Počeci karijere
Taroub, rođena pod imenom Amal Ismail Jarkas kasnih 30-ih u Damasku, a odrasla u Amanu, postala je regionalna zvijezda koncem 50-ih kao dio najpopularnijeg arapskog tandema sa svojim tadašnjim suprugom, libanskim kompozitorom i pjevačem Muhammedom Jamalom. U narodu su bili poznati kao Jamal i Taroub.
„1960-ih, Jamal i ja smo nastupali svugdje,“ kaže, u kafića u Verdunu, elitnom naselju u Beirutu. „Gdje god bismo došli, bili bismo glavna vijest u gradu.“
Sada, u svojim ranim 80-ima i penziji već 20 godina, Taroub je u Libanu na kratkoj posjeti iz Kaira, gdje živi od 1976.
„Uvijek govorim istinu,“ kaže. „Ja i Jamal nismo bili prvi duo. Prije nas je bio jedan u Egiptu, zvali su se Dia i Nader. Ali polako, nakon godinu-dvije, izgradili smo svoje ime i postali broj jedan.“
Taroub je iz čerkeske porodice, njen otac je Jordanac, a majka sirijsko-turskog porijekla. Počela je karijeru kao članica hora Radio Damaska 50-ih godina, nakon čega se preselila u Liban 1956, gdje je počela raditi za nacionalni libanski radio.
Solo karijera
Nedugo nakon što je njihova zajednička karijera procvala, Jamal i Taroub su se razveli – njihovo muzičko partnerstvo je okončano, a ona se vratila u Liban da nastavi svoju solo karijeru.
„Dok smo bili skupa, Jamal je pisao sve,“ kaže pjevačica, sipajući šećer u svoj Nescafe.
„Bili smo poznati kao Jamal i Taroub i onda je odjednom Taroub ostala sama.
„Kada se duo razdvoji, uvijek ostane pukotina, ali sam marljivo radila dok se nisam dokazala.“
Jamal i Taroub su stekli ogromnu popularnost kao duo, ali su njene moderne pop pjesme koje je napravila kao solo umjetnica, između 60-ih i 70-ih, ostale upamćene do dan-danas.
Svojim kičastim pjesmama o jednostavnim zadovoljstvima modernog života – momcima, ljubavi, noćnim izlascima – nagovijestila je val libanske muzike koja je bila zabavna, opuštena i bezbrižna.
Uskoro je Taroub počela pisati vlastite kompozicije, oslanjajući se na inspiraciju svojih turskih i bliskoistočnih korijena. Kako nije znala čitati note, snimila bi melodije na kasetu, a onda ih predala nekom muzičaru da ih zapiše.
Prisjećajući se nekih od najvećih kompozitora s kojima je surađivala, uz gromki smijeh kaže, “Ja sam najveća. Bila sam jedina umjetnica u mojoj generaciji koja je stvarala kompozicije – a to nikada ne spominju.“
“Taroub zaslužuje ogromno priznanje za svoj doprinos,” kaže Sami Asmar. „Ne mogu se sjetiti nijedne žene iz tog doba koja je komponirala pjesme. Ne da je bilo čudno, nego nečuveno.“
Na mnogobrojnoj muzičkoj sceni s jakim umjetnicama, Taroub je uspjela izgraditi svoj stil libanskog popa. Njena muzika bila je mješavina utjecaja, uglavnom spoj turskih, arapskih i evropskih melodija.
Taroubin internacionalni zvuk savršeno se uklapao u kozmopolitski Beirut, svjetsku destinaciju za zabavu od 50-tih do sredine 70-ih sa svojom raznovrsnom muzičkom i noćnom scenom.
„U to vrijeme, Liban je bio na vrhuncu,“ kaže. „Postojao je jedan predivan umjetnički život, posebno ljeti. To se zvalo sezona planina i svaki restoran i klub svakoga dana bio je krcat.
“Držala sam koncerte na otvorenom ispred Grand Sawfar hotela, Piscine Aleya i Hammana.’
Na pozornicama širom centralnog Beiruta, lokalni bendovi svirali su sve od jazza i bossa nove do schlagera, rock and rolla i twista.
Kontroverze
Taroubin performans bio je centralna tačka njene umjetničke persone. Bila je jedna od prvih pjevačica koja se oslobodila statičnog stava i umjerenih pokreta iza mikrofona u stilu Oum Kalthoum. Samo plesanje bila je vrsta pobune, posebno unutar njene konzervativne porodice.
„Plesanje me je uvijek privlačilo, ali sam znala da mi majka nikada ne bi dopustila da plešem,“ napisala je u članku za časopis Al Kawakib 1959.
Taroub je također snimila neke od prvih video spotova u regiji. U spotu za pjesmu „Ya Sitti Ya Khetyara“ iz kasnih 70-ih, Taroub pleše u drečavo rozoj haljini, uz grupnu pratnju muških flamenko plesača.
Snimljen u Egiptu, video je bio dio TV showa Noć sa Taroub koji je prikazivan širom arapskog svijeta i kojeg je ona sama finansirala i producirala.
Tokom sredine 60-ih, Taroub je bila na naslovnicama popularnih umjetničkih magazina kao što su Al Funun i Al Chabaka.
„Ne samo moj pjevački stil, nego i moj način odijevanja je bio jako hrabar,“ kaže Taroub. „Mnogi novinari su me kritizirali. Znali su reći ‘Taroub pjeva svojim nogama.’ Nikada neću zaboraviti kada sam to vidjela u novinama. Ali me nije bilo briga.“
Iako je Taroub u cijelosti prigrlila nove slobode društva u tranziciji, mnogo ih se protivilo toj promjeni. „U mojoj porodici svi su Čerkezi – za njih je pjevanje sramota. Godinama nisam mogla otići u Jordan,“ kaže, dodajući da je stric planirao upucati ako bi se vratila.
Kada se udala za Jamala, Taroubin svekar izrazio je svoje negodovanje zbog paparazzi fotografija nje u kupaćem kostimu na plaži u Aleksandriji koje su izašle u jednom egipatskom časopisu. Kao posljedica toga bila je primorana da svoje sesije plivanja premjesti u ženski klub, dok je Jamal čekao vani.
„Na TV-u je nosila kratke suknje i sjećam se kako je moja vlastita majka bila šokirana, ali nije htjela promijeniti kanal,“ prisjeća se Asmar. „Ona i porodica i prijatelji bi se kikotali dok bi ona pjevala te odvažne stihove. Zapravo bi govorili: ‘Nije Fairouz, ali je zaista slatka.’ Time je probila neke granice i drugima dala prostor za isto.“
Muzički preporod
Više od 40 godina je prošlo od vrhunca Taroubine karijere – ali njena muzika nije izgubila svoj šarm. Danas su njene pjesme našle drugi život u novoj generaciji, kao dio vala interesovanja za muzičko naslijeđe arapskog svijeta.
Njene pjesme se sada prerađuju u moderne klupske pjesme uz koje pleše nova generacija u Beirut Groove Collective-u (BGC), noćnom klubu koji pušta samo muziku sa vinil ploča na krovu stare tvornice kuhinjskog posuđa.
Ernesto Chahous, kompajler, DJ i suosnivač BGC-a kaže: “Većina Taroubinih pjesama ima moderne pop melodije i bliskoistočni ritam.
“To, zajedno sa njenim prelijepim glasom, čini savršenu egzotičnu mješavinu za današnju underground internacionalnu klupsku scenu.”
„Usrećuje me to što vidim da se moje pjesme ponovo puštaju, jer one imaju historiju,“ kaže Taroub. „One su imale jakog odjeka i zbog toga se ponovo vraćaju.“
(TBT, MEE, Prevela Esma Latić)