Dokumentarni film “Djevojke Zlatne zore” posvećen je damama grčke ultradesničarske i fašističke organizacije, ali ovaj tekst počet ćemo jednim od citata Nikolaosa Michaloliakosa, njihovog osnivača i vječnog vođe.
“Ove ruke možda pozdravljaju nacističkim pozdravom, ali su to čiste ruke. Nisu prljave, nisu nikad ništa ukrale”, uzvikuje on razdraganim pristašama u prvim kadrovima filma Håvarda Bustnesa. Ovdje ćemo biti malo zlobni i reći da nisu nikad ništa ukrali jer nisu imali priliku nikad ništa ukrasti.
“Nismo nacisti jer je ovo Grčka, ne Njemačka”
“Djevojke Zlatne zore” bit će prikazan na ovogodišnjemu Motovunskom filmskom festivalu i vrijedi ga pogledati zbog izvrsnog uvida u načine razmišljanja članica ekstremno desničarske organizacije.
Ourania Michaloliakos, kći osnivača Nikolaosa, smirenim i nježnim glasom govorit će o svom odnosu s ocem.
“On je moj tata. Ja sam samo vojnikinja Zlatne zore i nikad nisam imala neke posebne povlastice niti bih ih prihvatila jer se to protivi našoj ideologiji. Zato ljudi koji me vide samo kao šefovu kćer nemaju mjesta u mom životu. Samo ljudi kojima sam Ourania, a slučajno sam šefova kći.”
Odmah tu ubacit će se Evgenia Christou Jenn, kako bi navela vodu na njihov mlin i potaknula Ouraniju da govori o nešto lakšim temama: “Pričaj im kako ti je bilo dok si bila u gradskoj skupštini. Ima posebno mjesto u srcu za napuštene životinje.”
Međutim, sam redatelj priznat će u poprilično monotonom offu da nije lako probiti masku ove desničarke. Ourania ima ponešto znanja o psihologiji i, kad je Bustnes pita kakva pitanja bi joj psiholog postavio, ona krene u tiradu o razlikama među psihološkim strujama i samim time razlikama u pristupima različitih psihologa.
“Psihoanalitičar bi postavio pitanja o mom djetinjstvu, psihodinamičar bi se raspitivao o dinamici u mojim trenutačnim odnosima, pa je teško reći kakva pitanja bi mi psiholog postavio”, počinje Ourania. Kad je Bustnes zaustavi i pokuša dobiti neki konkretan odgovor na svoje pitanje, ona će opet nastaviti s generaliziranjem i izbjegavanjem odgovora.
Sve to nekako nalikuje na famoznu snimku srpske premijerke Ane Brnabić kad ju je novinarka pitala kako srpski umirovljenik može preživjeti s 230 eura mjesečno kad samo računi iznose 170 eura.
“Hvala na tom pitanju, na tom primjeru, zato što se toliko puno govori o mirovinama. I upravo zato je bilo važno da se najmanje mirovine ne smanjuju”, izjavila je srpska premijerka i nastavila izbjegavati jednostavno pitanje i još jednostavniji odgovor novinarke B92.
Zato što zna da ima neobranjivu poziciju. Kao što Brnabićka zna da ne može pojasniti kako bi itko preživio mjesec dana s 350-400 kuna, tako i Ourania zna da ne može konkretno pojasniti svoje stavove. Najbolje se to vidjelo u uvodnim kadrovima filma kad tri junakinje – Ourania, Jenny i Dafni – pokušavaju na sve moguće i nemoguće načine pronaći razlike između nacionalista i neonacista.
“Kakve veze mi imamo s nacizmom? Oni su bili u Njemačkoj. Neonacisti postoje samo u Njemačkoj, a mi smo nacionalisti. Kakve veze mi imamo s Njemačkom?”. Otprilike na te teze se svode njihovi argumenti zašto nisu neonacisti.
Najbolje je to sažeto u jednoj Ouranijinoj izjavi: “Zašto bih se ja uvijek trebala opravdavati samo zato što mi ljudi lijepe epitete.”
Zanemarit će preuzimanje pozdrava, zanemarit će vizualno vrlo slične simbole koje koriste, pa čak i identične boje na zastavi, zanemarit će jako sličnu retoriku i slične stavove i pokušavati naći bilo kakve mikroskopske razlike da bi mogli nastaviti sa svojom pričom i braniti se kako nisu fašistički ili nacistički nastrojeni. Možda vam to jako nalikuje na naše domaće neonaciste.
“Mi nismo ustaše, oni su bili u Drugom svjetskom ratu.” Zanemarit će i svoj ‘starohrvatski pozdrav’ i korištenje identičnih simbola i korištenje gotovo u dlaku identičnih govora protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Jer znaju da su ustaše bili zločinci i da su nepoželjni u našem društvu. Pa će pokušavati pronaći i najmanju razliku i najmanje opravdanje za distinkciju.
Hvalio grčke vojne hunte
Slično je bilo govora i o Ivi Sanaderu, pa su se povlačile teze da Ivo Sanader premijer nije ista osoba kao Ivo Sanader predsjednik HDZ-a. Englezi vole reći “ako hoda kao patka, ako se glasa kao patka, onda je sigurno patka”. Tako je i u svim ovim primjerima. Sanader je bio Sanader bez obzira na to je li vodio sjednicu na Markovu trgu ili Trgu žrtava fašizma. Neonacisti su neonacisti bez obzira bili oni u Njemačkoj, Grčkoj ili Hrvatskoj.
A i grčki neonacisti iz Zlatne zore znaju da su njihovi korijeni nepoželjni u društvu te da etiketa neonacista s pravom za sobom povlači i stigmatizaciju. Evo i primjera iz filma, zabilježen prije jednog od sastanaka članova stranke. Jenny uvodi norveške filmaše u prostorije stranke i jedno od prvih pitanja bilo je gdje će emitirati film. “Hoće li prikazivati na grčkoj TV?”
Znaju da ne smiju pokazati svoje pravo lice pred domaćom publikom, a kad su saznali da je riječ o Norvežanima i da će tek tamo negdje daleko na sjeveru emitirati snimku, onda je sve postalo gotovo prihvatljivo. Onda je članovima Zlatne zore postalo svejedno koliko ih snimaju.
“Za nas pričaju da nemamo politički program, nemamo plan. Istina je da nikad nismo imali priliku za izlaganje svojeg programa. Moramo pokazati da imamo politički plan.”, govori u jednom trenutku Dafni, majka Panagiotisa Iliopoulusa, uhićenog još 2014. godine zbog optužbi za upravljanje kriminalnom organizacijom.
Mrvicu je neistina da nikad nisu imali priliku pokazati što znaju i umiju na političkom planu. Kako stranka službeno registrirana 1993. godine, a idejno začeta 1980. godine, može nemati priliku pokazati što znaju. Naime, Michaloliakos je tad objavio desničarski bilten pod nazivom “Zlatna zora”, u kojem je hvalio grčke vojne diktatore. Navodno je u zatvoru upoznao generale i druge časnike koji su vladali Grčkom između 1967. i 1974. godine pa su ga oni toliko impresionirali da se pridružio grčkoj vojsci.
Godinama kasnije on je govorio da su vojnici dobro upravljali državom, da je Grčka pod njihovom vlasti napredovala, barem gospodarski. Od 1993. godine pa sve do 2012. godine njegova stranka nije uspijevala prijeći izborni prag za ulazak u grčki parlament. A 1996. godine su, recimo, osvojili oko 4500 glasova, 2009. godine osvojili su nešto manje od 20.000 glasova. Svi ovi primjeri samo zorno prikazuju da je Zora imala više nego dovoljno prilika za pokazivanje svog političkog plana i programa za Grčku.
Samo ih Grci nisu doživljavali kao ozbiljnu alternativu centrističkim strankama. Dolaskom gospodarske krize 2008. godine, kada su Grčkoj počeli stizati na naplatu svi silni krediti kojima je kupovan društveni mir, kad je trebalo stezati remen, pojavio se bunt u društvu. Grci su počeli tražiti krivce na svim uobičajenim mjestima. Počelo se s imigrantima, pa s Europom, pa međunarodnim institucijama i tako su stotine tisuća glasova praktički upale u krilo Michaloliakosu i njegovima.
Na prijevremenim izborima 2012., kad su Grci birali novi parlament s mandatom za nove pregovore sa zemljama eurozone i Međunarodnim monetarnim fondom, Zlatna zora osvojila je 440.000 glasova i dobila 21 zastupnika (od 300) u parlamentu. Prvi put su ušli u zakonodavno tijelo i prvi put su mogli provoditi svoje zamisli u čitavoj Grčkoj. A njihove zamisli su bile jednostavne. Nećemo nikoga, nećemo ničiju pomoć. Grčka Grcima.
Nacisti ubili slavnog grčkog repera
To što je Komunistička partija Grčke osvojila više glasova i više mandata od Zlatne zore nije ih poljuljalo u uvjerenju da su oni tek predvodnica novog vala. Takav parlament nije uspio formirati vladu te su mjesec i pol dana kasnije održani drugi izvanredni izbori, a Zlatna zora je uspjela usput zagubiti nekoliko desetaka tisuća glasova i tri zastupnička mjesta. Na većoj političkoj pozornici uspijevali su pokazati svoje pravo lice.
Dana 7. lipnja 2012. godine, u jednoj TV emisiji, glasnogovornik stranke Ilias Kasidiaris žustro se suprotstavio dvjema ljevičarskim političarkama, Reni Dourou iz Syrize te Liani Kanelli iz Komunističke partije. Tema emisije bila su radnička prava, imigranti, ali i vojna hunta te progon aktivista Zlatne zore. Kad je Kanelli dobacila Kasidiarisu da je fašist, on joj je odbrusio da je stara komunistkinja. Dourou se ubacila i rekla da bi Zlatna zora unazadila čitavu Grčku za 500 godina, na što ju je Ilias polio čašom vode.
Kanelli ga je napala listom papira i tu je on pokazao svoje pravo lice. Odgurnuo je šezdesetogodišnju Lianu i počeo ju je šamarati. Na suđenju za taj napad ispostavilo se da je Kasidiaris napadao i ekipu u studiju koja ga je pokušavala obuzdati. Liana, barem u hrvatskim okvirima, nije neka svetica jer je pripadnica Međunarodnog pokreta za obranu Miloševića. Slobodana Miloševića. Na njihovoj web stranici i dalje stoji oko 1500 potpisa osoba koje se zalažu za slobodu Slobodanu.