On je bivši gradonačelnik Londona, bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije, koji se proslavio katastrofalnim ponašanjem u diplomatiji, a u utorak je postao predsjednik Konzervativne stranke, te će ujedno postati i premijer.
Istovremeno, o Borisu Johnsonu nižu se slučajevi poput one svađe, deračine od prije nekoliko sedmica u stanu u kojem živi s partnericom, potom otkrića poput izjave Stevea Bannona da je on, čovjek koji je izmislio Donalda Trumpa sa svim katastrofalnim posljedicama po SAD i civilizirani svijet, ponukao Johnsona 2016. da krene u projekt Brexita.
Pa da je tu kraj… Kada su prije nekog vremena bili suočeni s prijetnjom Johnsona kao premijera, što bi bilo vrlo analogno britanskoj premijerskoj verziji Trumpa kao predsjednika u SAD-u, Britanci su počeli otvoreno progovarati o Johnsonu kao čovjeku. Jedan od zanimljivijih slučajeva je tekst Maxa Hastingsa, nekoć glavnog urednika Daily Telegrapha, štampanog dnevnika sklonijeg politici konzervativaca, odnosno tradicionalnom desnom centru.
Brine samo o svojoj slavi i zadovoljstvima
“Bio sam šef Borisu Johnsonu: on je sasvim nepodoban za premijera“, takav naslov objavio je Guardian i još pritom bio izrazito blag u odnosu na ono što je Hastings napisao. A počeo je ovako: “Prije šest godina historičar s Cambridgea Christopher Clark objavio je istraživanje o izbijanju Prvog svjetskog rata, naslovljenu s ‘The Sleepwalkers’ (“Hodači u snu”).
Clark jest dobar naučnik, ali me njegov naslov nije uvjerio, jer je sugerirao da su velike sile bezumno srljale u propast. Baš suprotno, najporemećeniji aspekt 1914. bio je da je svaka umiješana vlada bila uvjerena da postupa razumno. Bilo bi pretjerano usporediti Borisa Johnsona s izbijanjem globalnog rata, ali na djelu su slične sile.”
Hastingsu je to tek zagrijavanje prije zagrijavanja.
“Ima mjesta za raspravu je li on nitkov ili običan odmetnik, ali ne i puno mjesta za raspravu o njegovom moralnom raspadu, ukorijenjenom u odnosu prema istini”, krenuo ga je masakrirati njegov bivši urednik.
Rekao je da ga poznaje još od 80-ih, kao raspojasanog dopisnika iz Bruxellesa. Napisao je da je cijelo desetljeće proveo dokazujući ljudima da on jest briljantni zabavljač koji je popularizirao mjesto gradonačelnika Londona, ali da je istovremeno:
“… nepodoban za nacionalni ured, jer se čini da ne brine o baš ničijim interesima, nego samo o svojoj slavi i zadovoljstvima.”
Hastings upoređuje očitu namjeru Konzervativne stranke da krene u “eksperiment s vladom popularne osobe” s onime što se dogodilo u SAD-u i nedavno u Ukrajini, te primjećuje da to ne uspijevaju spriječiti niti “posljednji naslovi”. Za eventualnu Johnsonovu vladu Hastings kaže da je nemoguće predvidjeti kako bi izgledala i radila naprosto zato što Johnson nije niti primirisao o tome uopće i razmišljati.
“Ali, njegov premijerski mandat sigurno bi mogao otkriti prezir prema pravilima, redu i stabilnosti”, napisao je.
Dalje se sprda s time da je “nekoliko obožavatelja” Johnsona uvjereno da bi taj čovjek na tom mjestu nekako „otkrio put do mudrosti i odgovornosti što mu je do sada nekako promaklo, između ostalog i kao ministru vanjskih poslova“.
“Dostojanstvo je u politici još uvijek bitno, a Johnson ga nikada neće imati. Njegov najgori porok je kukavičluk, što se vidi po tome što je publici uvijek spreman reći ono što ona želi čuti, bez obzira na suštu suprotnost onome što će reći sat poslije”, tu ga je Hastings krenuo najdublje vrijeđati na ličnoj razini.
Još je napisao i to da je “poput mnogih osoba iz svijeta zabave i on slabog karaktera”. Za Johnsona je rekao da je apsolutno manje poput Winstona Churchilla, s kojim se Johnson voli poistovjećivati, a više poput Alana Partridgea, izmišljenog lika engleskog glumca Stevea Coogana, parodije na osobe s britanske televizije, besramnog i neosjetljivog ovisnika o promociji samog sebe.
(TBT, Mediji)
