Sve su nosile plave školske uniforme i bijele marame na glavi i gotovo svaka je hodala čitav sat ili više. Bile su uzrasta od sedam do 18 godina.
Do 7.45 sve su stajale u dvorištu “Rustama”, škole u zabačenom kutku afganistanske oblasti Jakavlang. “Rustam” je jedina škola u ovom kraju, a pohađa je 330 djevojčica i 146 dječaka.
U njoj, doduše, nema struje, grijanja, kompjutera niti fotokopir mašina. Nema ni knjiga; nastavnici sami sastavljaju i pišu lekcije i zadatke. Časovi se održavaju u sedam prostorija od hladnog kamena i šest velikih šatora. Jedna nastavnica kaže da ima manje knjiga od svojih učenika.
Ipak, 60 od 65 đaka iz “Rustama” je 2017. godine primljeno na afganistanske univerzitete, a prolaznost na fakultetima iznosi čak 92 posto. Dvije trećine đaka upisanih na univerzitete čine djevojčice.
U “Rustamu” djevojčice i dječaci, za razliku od drugih afganistanskih škola, časove pohađaju zajedno. “Muškarci i žene su jednaki”, ističe Muhamed Sadik Nasiri, direktor škole. “Imaju iste mozgove i ista tijela.”
On dodaje da dječacima i djevojčicama govore da između njih nema razlike, da će svi zajedno biti kasnije na fakultetima i da je važno da nauče poštovati jedni druge.
Jednog dana na kraju proljetnog semestra, Badan Joja, jedna od pet žena zaposlenih u ovoj školi, sa još sedam muškaraca nastavnika, držala je čas iz matematike u jednom od šatora. Komad kartona ofarban u crno služio je kao tabla. Pitala je razred koji su činile mahom djevojčice koji predmet najviše vole. “Matematiku”, odgovorili su.
To nije ništa čudno u “Rustamu”: 40 posto pitanja na prijemnom za fakultet je iz matematike. A djevojčice briljiraju.
U 11. razredu matematika najbolje ide Šarbano Hakimi (17). Šarbano je također najbolja na časovima informatike gdje su djevojčice nedavno učile o operativnom sistemu Windows iz svezaka. Samo je jedna od njih kod kuće imala računar.
“Stvar koju najviše na svijetu želim je laptop”, kaže Šarbano.
Kada su talibani okupirali Afganistan, djevojčicama je zabranjeno da se školuju, a žene su uglavnom ostajale kod kuće i vodile domaćinstvo, naročito u ruralnim oblastima.
Ovdašnja strast prema obrazovanju je svojevrsna reakcija na taj period, smatra Badan Joja (28). I sama je pošla u školu tek kada su talibani pali; imala je 11 godina i nije umjela čitati i pisati.
“Morala sam početi od nule”, govori. “Pričamo im o talibanima i onome što su nam uradili, govorimo im da one sada imaju priliku koju trebaju iskoristiti. I one slušaju. Slušaju o tome i kod kuće od svojih majki i tetaka.”
Djevojčice u “Rustamu” su izuzetno motivirane. “Iskreno, djevojčice su bolje od dječaka; ozbiljnije su”, kaže Nasiri. “Ova djeca znaju da ne možeš načiniti roba od nekoga ko je obrazovan.”
Amina je glavna djevojčica u čitavoj školi. Ona ima sreće, kaže, zato što je njen otac obrazovan, iako joj je majka nepismena.
Ona će biti prva od osmoro braće i sestara koja će završiti srednju školu. Želi upisati Akademiju Mavud u Kabulu, na pripreme za fakultet, i jednog dana postati ljekar.
Šarbano takođe mašta da postane ljekar, pomalo zato što njena majka ima problema sa vidom, a otac je skoro potpuno gluh u 65. godini.
“Nisam obrazovan”, kaže njen otac, Gulam Husein. “Ja sam običan radnik na polju. Ne želim da oni imaju ovakav život.”
Od jedanaestoro djece, jedan sin i ij kćerke već su upisali fakultet.
“Toliko sam ponosna na njih”, kaže Zenat, Šarbanina majka.
Njihova porodica je također prednost u školovanju dala djevojčicama. Devetogodišnji Ali pomaže roditeljima u kući, a dvanaestogodišnji Reza radi na polju. “Ali toliko želi ići u školu”, kaže Zenat. “Možda naredne godine.”
Sve kćerke, sa druge strane, idu u školu.
Direktor škole, gospodin Nasiri, jednog dana je primijetio da se jedna od njegovih učenica skriva iza drugih djevojčica zato što nema uniformu. Njena porodica je bila suviše siromašna da bi joj je priuštila. Zato je Nasiri kupio komad plavog pamuka na najbližoj pijaci; Badan Joja, nastavnica matematike, sašila je djevojčici tuniku.
Nasiri je novac za pamuk pozajmio. On mjesečno zarađuje manje od 200 eura.
Pored toga što posljednjih šest godina upravlja “Rustamom”, on sa svojom suprugom Rojom (45) izdržava četiri kćerke i dvojicu sinova. Roju je upoznao u vrijeme kada je zemlja bila pod talibanima; on ju je naučio čitati i pisati.
“Razgovarali smo i odlučili da ona pođe u školu”, kaže Nasiri. “Za djecu je bolje ako je njihova mama obrazovana.”
Njihova najstarija kćerka završila je srednju školu četiri godine prije svoje majke. Roja će ove godine dobiti diplomu, a naredne će polagati prijemni za fakultet, ponosno ističe Nasiri.
“Odgojila je šestoro djece”, dodaje. “Sada odgaja sebe.”
Stotine metara uz stjenoviti obronak planine naspram “Rustama” pasle su ovce na koje su pazili pastiri. Jedna od njih nosila je plavu haljinu nalik školskoj uniformi, ali prekrivenu prašinom. Njeno ime je Nikbakt, kaže; ima 13 godina. Nosila je sa sobom olovku i svesku u kojoj je vježbala pašto.
“Volim školu, ali niko drugi nije bio kod kuće, pa sam morala da povedem ovce.”
Pašto, jedan od obaveznih predmeta, nije među njenim omiljenim, kaže Nikbakt. Ona voli matematiku.
(TBT, NYT)
