“Naravno, prvi put je bilo pomalo strašno”, kaže Lukashenija prisjećajući se svog prvog silaska u rudnik, klimavim, neosvjetljenim liftom, 420 metara pod zemlju u slabašnom svjetlošću obasjan lavirint pećina i tunela. Ovaj rudnik je jedan od najvećih skladišta soli i kalijuma.
Ali ovo je njegov šesti odlazak u Salihorsk, dragulj sovjetske industrije soli. Lukashenija pati od alergija zbog kojih otežano diše, ali ne bi propustio godišnju posjetu rudniku ni za šta na svijetu.
“Osjećam se bolje čim dođem ovdje”, kaže on. “Mnogo je bolje provesti dvije ili tri sedmice u rudniku soli nego na jahti.”
Pokušao je ubijediti suprugu da mu se pridruži, ali ona pati od klaustrofobije i draža joj je sunčana plaža od mračne rupe pod zemljom. Niko od njegovih prijatelja takođe nije želio poći sa njim.
“Kada kažem prijateljima da idem u rudnik soli, uvijek me pitaju: ‘Šta si zgriješio?'”
U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza odlazak u rudnike soli evocira mračna sjećanja na radne logore. Ipak, bjeloruski rudnici brendirali su se kao ljekoviti, a tu ideju plasirao je i promovirao dugogodišnji autoritarni lider Bejlorusije Alexander Lukashenko.
Svake godine Nacionalnu kliniku za speleoterapiju u Salihorsku, rudarskom gradu 130 kilometara južno od Minska, posjeti 4.000 ljudi.
Klinika je prvobitno otvorena svega nekoliko mjeseci nakon pada Sovjetskog Saveza, a njena djelatnost otada je sve obimnija. Polovinu posjetilaca čine građani Belorusije kojima boravak u Salihorsku pokriva zdravstveno osiguranje, a drugu polovinu čine stranci, uglavnom Rusi koji za dvosedmični boravak na klinici izdvajaju oko hiljadu dolara.
Posjetioci se do rudnika odvoze autobusima. Tura traje šest sati – uz mogućnost da u rudniku provedete i čitavu noć – a neophodno je da svi nose šljemove. Rudari i pacijenti se susreću u liftovima i na putu do spavaćih prostorija. U rudniku se svjetla gase u deset sati uvečer, a ponovo se pale u 5.45 ujutru, kada slanim katakombama počne odjekivati polka. U širokim prolazima smješteni su stolovi za stoni tenis, teren za rukomet i staza za trčanje. Nema televizije, niti interneta.
“Nudimo potpunu izolaciju od svijeta”, kaže Natalia Dubovik, zamjenica direktora rudnika. “Ali je važno da – kao i kod svakog drugog vida lječenja – doza bude prava. Ne smijete se preforsirati.”
Rudnik soli pripada najvećoj bjeloruskoj kompaniji u državnom vlasništvu Belarus Kali koja se bavi proizvodnjom đubriva od kalijuma.
Planine soli i kalijuma okružuju grad. Mjesto više liči na sovjetsku industrijsku nedođiju nego na zdravstvenu ustanovu. Ulice su sablasno čiste. Na betonskim fasadama stambenih zgrada oslikani su murali u čast rudara.
Pavel Levchenko, hirurg iz Minska koji upravlja klinikom, insistira da klinika nije spa centar, već medicinska ustanova. Članovi osoblja nose bijele ljekarske mantile i kvalificirani su kao ljekari, medicinske sestre i drugi profesionalci. Posjetioci se nazivaju pacijentima.
“Ne želimo turiste”, ističe Levchenko. “Ljudi koji ovde dolaze moraju biti motivirani. Moraju biti bolesni.”
Lukashenija tvrdi da ispunjava uvjete i objašnjava kako je stekao žestoke alergije koje se toliko pogoršavaju da često ne može spavati. “Ovdje spavam kao beba”, kaže Lukashenija.
Odsječenost od sunčeve svjetlosti, mobilnih telefona i interneta definitivno doprinosi oslobađanju od stresa, ali je najvažnija stvar, ističe Lukashenija, oštar vazduh. Zasićen je solju i kalijumom, ali nije kontaminiran polenom i drugim nevidljivim vijesnicima proljeća koji mu zadaju toliko nevolja.
Nakon što lijekovi nisu dali efekta, odlučio je posjetiti rudnik soli. Priznaje da je na početku bio skeptičan, ali ga je oduševilo koliko je brzo počeo normalno disati.
Nema naučnog konsenzusa o tome na koji način i da li ovakva terapija funkcionira, ali su bjeloruske vlasti ubeđene da je njihova zemlja na pragu medicinske inovacije.
Dr. Levchenko priznaje da ni sam isprva nije vjerovao u speleoterapiju.
“Sreo sam mnogo ljudi koji misle da je sve ovo obmana”, kaže on. “I sâm sam bio veoma skeptičan.”
Ali onda je, dodaje, “vidio koliko dobro funkcionira”. Vreme provedeno u rudniku soli, objašnjava dr. Levchenko, ne liječi pacijente, već ih “dovodi u stanje remisije”.
Nadežda Vasilenko (58), Ruskinja koja pati od astme, kaže da je posjetila rudnik prošle godine. “Osjećala sam se toliko bolje da sam odlučila doći ponovo”, kaže ona.
Nije čak sve ni u vazduhu, već i u druženju. Prijateljstva sklopljena pod zemljom su snažna, kaže Zania Sakanchuk iz beloruskog grada Pinska koja se takođe bori sa astmom, a rudnik redovno posjećuje od 2012. godine kada je na televiziji gledala prilog o posjeti predsjednika Lukashenka ustanovi. Kaže da je bila očajna; izgubila je dijete i pala u depresiju. Sada se osjeća mnogo bolje i nastavit će posjećivati rudnik.
“Možda je sve samo placebo efekat, ali rudnik soli mi je spasio život”, kaže Zania.
(TBT, NYT)