S obzirom na velike rizike (čak i prijetnje isključenjem iz NATO-a) nije jasno zašto predsjednk Recep Erdogan želi baš ovaj oružani sistem. Razlozi vjerovatno leže u novoj državnoj strukturi, prioritetima vladajuće koalicije, konsolidaciji Erdoganovog rukovodstva i vojnim preokretima u vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Erdogan drži kontrolu nad svim državnim insitucijama vanjske i sigurnosne politike. Predsjedničkim dekretima oblikovani su mehanizmi (novog) režima, uključujući vanjskopolitički aparat sa novim savjetima i kancelarijama. Imenovanje sve većeg broja ambasadora u ove kancelarije i na vodeće pozicije u ministarstvu vanjskih poslova otkriva Erdoganovu strategiju.
U novoj strukturi, svakodnevno funkcioniranje vanjske i sigurnosne politike ostaje u rukama biokrata, dok vladajući politički kadrovi određuju budući put vanjske politike. Erdogan je u poziciji iskoristiti sve te institucije za predsjedničku vanjsku politiku. Sa svim novim moćima, on je prvi civilni vrhovni komandant u pravom smislu te riječi. On barata vojno-realističkom vlašću u zavisnosti od domaćih političkih rivaliteta, regionalnih sigurnosnih izazova i međunarodne situacije.
Erdoganov zaokret u vanjskoj politici testiran je u Siriji u nizu operacija na sjeveru kako bi se zadržale kurdske Sirijske demokratske snage i eleminirala Islamska Država. Operacije su turske tvorce vanjske politike naučile dvije lekcije – potreban im je raketni odbrambeni sistem i autonomna vanjskopolitička linija, jer su imali problematičnu saradnju sa SAD.
Nema smisla da Turska traži vojnu ulogu u regionu ili iznan njega bez nacionalnog sistema odbrane. Američki argument da NATO sistemi mogu pokriti Tursku nije bio ubjedljiv u Ankari. Razgovori o kupovini raketa “Patriot” bili su razočaravajući za tursku stranu.
Iznenadni zaokret zemlje prema Rusiji i njena namjera da sarađuje sa Iranom u Siriji rezultat je želje da se dobije raketni sistem i izgradi višedimenzionalni pristup vanjskoj politici.
Vojni preokret se može vidjeti u tri inicijative – vojne operacije u Siriji i Iraku i prelazak iz stroge vojne izolacije u direktnu intervenciju, uspostavljanje vojnih baza izvan zemlje i nastojanje da se stvori ambiciozna odbrambena industrija kao instrument za vojni i ekonomski razvoj.
Turska želi izgraditi sopstvene proizvodne mogućnosti da bi manje zavisila od drugih i stekla bazu kupaca. Tradicionalni izvoz turske odbrane bila su oklopna vozila, a sada su tu brojni složeniji proizvodi.
Erdoganova odluka o kupovini S-400 sistema, uprkos američkim prijetnjama sankcijama i generalnom nezadovoljstvu NATO-a, ima smisla u skladu sa ovim pomakom u vanjskoj politici.
Turski lideri testiraju toleranciju SAD-a i međunarodne zajednice, dok izražavaju svoju skepsu prema liberalnom svjetskom poretku pod američkim vodstvom, piše “LobLog”.
Prema Erdoganu, nova vanjska politika će podići regionalni i međunarodni profil Turske na novi nivo. On ne smatra da će Trump nametnuti sankcije Turskoj, a nije oklijevao ni upozoriti na odmazdu ukoliko dođe do takvih mjera.
S-400 će, u krajnjem slučaju, poslužiti kao test za održivost Erdoganove politike u narednim mjesecima.
Baz obzira na evolutivni pravac nove politike, jak utjecaj predsjednika na odluke o vanjskoj politici će se nastaviti. Pored toga, vojska i obavještajne službe će igrati ulogu novoj liniji politike.
Tradicionalno zapadno orjentirana Turska postala je stvar prošlosti. Kupovina S-400 sa svom političkom podrškom, posvećenom institucionalnom strukturom i odobrenjem od strane sigurnosne elite – državna je politika.
(TBT, Blic)
