Na drugom kraju gradića, gdje se zgradice nižu uz barake od komada zahrđalog lima, porodice koje ovdje žive izgubile su nadu da će kanalizacija ikada doći u taj kraj. Ne pokušavaju čak ni doznati objašnjenje za svoju nesreću: otkada je stupio na funkciju prije više od tri godine, predsjednik Mauricio Macri u potpunosti je raskinuo sa populizmom koji je dominirao Argentinom skoro čitavo jedno stoljeće i latio se ortodoksne ekonomije.
Macri je ukinuo povlastice za struju, gorivo i prevoz, a sa rastom cijena koji je uslijedio, Genovesi su odjavili gas. Klaudija se, poput većine svojih komšinica, ilegalno priključila na obližnji dalekovod.
“To je neoliberalna vlada”, kaže ona. “To je vlada kojoj ljudi nisu na prvom mjestu.”
Stradanje siromašnih je predvidiv dio Macrijevog zaokreta od ljevičarskog populizma. On je obećao smanjiti javni dug i deficit Argentine tako što će ukinuti darežljivost države. Ali Argentinci još uvijek nisu stigli do ubiranja ekonomskih plodova koji bi trebalo da uslijede nakon bolnih mjera.
Macrijeve pristalice jasno su stavile do znanja da će dati sve od sebe da on pobijedi na izborima 2015. godine pošto je obećao da će zaustaviti nesmotreno trošenje koje je Argentinu dovelo do neuspjeha da isplati dugove čak osam puta. Mjerama štednje moglo bi se zadobiti povjerenje međunarodnih finansijera, te bi se obezbijedile investicije uz koje idu i nova radna mjesta. Međutim, iako se Macri nada da će ove godine ponovo biti izabran, ekonomija je u grču. Inflacija je iznad 50 posto, a stopa nezaposlenosti ne pada ispod devet posto. Siromaštvom je pogođena trećina stanovništva, a i taj broj neprestano raste.
U velikom dijelu Južne Amerike ljevičarske vlade su posljednjih decenija dospjele na vlast kao neka vrsta korektivne mjere za dogmatske recepte Međunarodnog monetarnog fonda koji se fokusira na povjerenje globalnih investitora kao ključ razvoja. Ljevičarski populizam nastoji redistribuirati kapital, odnosno izvrši preraspodjelu dobara bogatih na sve ostale. Ljevica je pomogla siromašnima, istina, ali je u međuvremenu generirala druge probleme – korupciju i depresiju u Brazilu, inflaciju i finansijski krah u Argentini, a Venecuela se iz zemlje sa najvećim zalihama nafte na svijetu pretvorila u zemlju u kojoj djeca gladuju.
Macrijeva politika trebalo je da posluži kao rješenje za nekontrolirano trošenje i da istovremeno utaba alternativni put za sve zemlje koje su suočene sa usponom populizma. Njegov mandat sada ipak prijeti postati kapija kroz koju će se Argentina vratiti populizmu.
Macri je očekivao da mu na izborima u oktobru ove godine najveći izazov bude bivša predsjednica Cristina Fernandez de Kirschner koja se suočava sa nizom krivičnih optužbi za korupciju. Ona je, međutim, saopćila da će se kandidirati za potpredsjednicu uz Alberta Fernandeza. Nekontrolirano trošenje Kirschner definitvno je dobrim dijelom doprinijelo nastanku krize koju je Macri naslijedio, a ukoliko on bude izgubio, bit će to kazna za njegove tržišno orijentirane reforme i prilika da Argentina ponovo sklizne u ljevičarski populizam.
Vrijednost argentinskog pezosa prošle godine se prepolovila u odnosu na dolar, te je centralna banka bila prinuđena povisiti kamatne stope na iznad 60 posto. Argentina je, sa druge strane, bila prinuđena pomoć potražiti od MMF-a u iznosu od 57 milijardi dolara.
Čini se da Macri nema mnogo vremena. Smanjenje potrošnje za koje se odlučio odmah je pogodilo čitavo argentinsko stanovništvo. Obećane beneficije njegovih reformi – stabilna valuta, manja inflacija, nove investicije i radna mjesta – mogle bi se materijalizrati za ko zna koliko godina, a Argentinci bi bili ostavljeni na cjedilu, bijesni, da čeznu za prošlošću.
Argentina je prije jednog vijeka bila među najbogatijim zemljama na svijetu. Ako za to pitate farmera Roquea Tropinija, taj status ova južnoamerička zemlja stekla je zahvaljujući pionirima rada poput njegovog dede koji se iz rodne Italije doselio u Entre Rios i zemlju pretvorio u riznicu prosperiteta.
Tropini (69) je jednog popodneva, vozeći se automobilom, prošao pored mlina zidanog od pečene cigle koji je njegov deda podigao 1920. godine, tik uz mjesto na kojem je nekada bila usamljena stanica na kojoj se čekao voz. Ljenčario je ispred crkve koju je njegov deda sagradio u gradu koji tek što je nicao oko njegovog mlina, Vijale. Odvezao se do njegovih polja gdje su se redovi soje protezali dokle pogled seže. Na polju je bio kombajn.
Bez njegove porodice i truda koji je ona uložila, smatra Tropini, Vijale ne bi ni postojao na mapi. Kada bi to samo bio kraj priče, kaže on. Historija je sa sobom dovela populiste koji upravljaju ovom zemljom maltene otkada on zna za sebe.
Na početku je to bio Juan Domingo Peron, harizmatični vojni general koji je služio kao predsjednik od 1946. do 1955, a zatim i od 1973. do 1974. godine. Autoritarna ruka i državna moć u njegovoj izvedbi služile su siromašnima. On i njegova supruga Eva Duarte – poznatija kao Evita – dominirali su političkim životom Argentine još dugo pošto su umrli i inspirirali političare širom ideološkog spektra.
Među najvatrenijim peronistima bio je Nestor Kirschner, predsjednik u periodu između 2003. i 2007. godine, i njegova supruga Cristina Fernandez Kirschner, koja je na mjesto predsjednice stupila 2007. godine i ostala na toj funkciji sve dok Macri nije izabran. Njihova verzija peronizma – poznata kao kiršnerizam – bila je jasno ljevičarska. Uvećali su novčanu pomoć siromašnima i uveli poreze na izvoz sa ciljem da cijene namirnica ostanu niske.
Kako argentinski poljoprivrednici kažu, kiršnerizam je bio samo fensi naziv za konfiskaciju i rasipanje njihovog kapitala na neproduktivne mase. Oni posebno ističu porez od 35 posto na izvoz soje koji je nametnula predsjednica Kirschner.
“Umjeli smo kazati da je na svaka tri kamiona koji odlaze u luku, jedan za Kristinu Kirschner ”, kaže Tropini.
Zato je on slavio dolazak novog predsjednika. Macrijeva administracija obećala je da će modernizirati vladu i obnoviti ugled Argentine kod međunarodnih investitora. Kosmopolite, tehnokrate koje govore engleski, a koje su pronašle mjesta u Macrijevoj vladi, isticale su svoju ulogu kao antipod destruktivnim silama koje su vladale kontinentom.
“Mi smo zemlja koja se bori sa populističkim naslijeđem”, rekao je u jednom intervjuu nedavno Marcos Pena, Macrijev šef kabineta. “Prihvatamo ideju da pokažemo čitavom regionu i svijetu, a naročito Argentincima, da sa otvorenim društvom, otvorenijim političkim sistemom i otvorenijom ekonomijom možemo mnogo više nego sa zatvorenom populističkom kulturom.”
Među prvim stvarima koje je novi predsjednik najavio bilo je smanjenje poreza na izvoz.
“Konačno smo mogli disati”, kaže Tropini.
Ali Tropini je kritički nastrojen prema Macriju pošto novi predsjednik nije uspio prevazići ekonomsku krizu. Slabija valuta čini argentinsku soju konkurentnijom na tržištu, istina, ali također povećava cijenu goriva koje je Tropiniju neophodno kako bi pokrenuo svoju mašineriju. Zbog visokih kamatnih stopa za njega je neizvodljivo da kupi još jedan kombajn sa kojim bi mogao proširiti farmu.
Macri je u septembru, suočen sa sve manjim prihodima vlade, vratio na snagu porez na izvoz. “Taj novac služi za finansiranje socijalnih programa za ljude koji nisu zaposleni”, gunđa Tropini. “Tako se podržava ljenost.”
Zašto je ekonomija i dalje na samrti u ovoj južnoameričkoj zemlji tema je koja bi mogla odrediti pravac u kojem će se Argentina kretati, odnosno prelomiti hoće li se vratiti populizmu. Ekonomisti smatraju da su problemi Argentine na ekonomskom planu toliko ozbiljni da bi bilo koja administracija imala velikih poteškoća da se sa njima nosi.
U prvim godinama Macrijeve administracije, vlada je svakako umanjila porez na izvoz i uspostavila kakvu-takvu kontrolu nad vrijednošću nacionalne valute. Došle su investicije, ekonomija je u 2017. porasla za blizu tri posto, a rast se u posljednjih pet mjeseci protekle godine dodatno ubrzao. Međutim, u strahu od deficita, investitori su napustili Argentinu. Pezos je doživeo kolaps, a inflacija je eksplodirala. Ekonomija je sada u potpunom haosu.
Vlada insistira na tome da će dobri dani tek doći. Smanjenje potrošnje doprinijelo je smanjenju budžetskog deficita na oko tri posto, a Argentina je ponovo integrirana u globalnu ekonomiju.
“Osnove ekonomije i društva sada su zdravije”, kaže Miguel Braun, sekretar u Ministarstvu finansija. “Argentina je na boljem mjestu, a pred nama su decenije rasta.”
Nadomak grada Parana, u pokrajini Entre Rios, 24-godišnja majka troje djece Ayjelen Benitez bauljala je po gradskoj deponiji gdje skoro 6.000 porodica svakog dana odlazi u potragu za osnovnim potrepštinama. Nedavno je ostala bez posla spremačice i plate od 3.000 pezosa mjesečno, a sada prevrće smeće u nadi da će pronaći nekakvu odjeću koju će moći prodati na pijaci, dok se njena dvogodišnja kćerka igra u blatu. Djevojčica na leđima nosi rančić na kojem su oslikane junakinje iz dječijeg filma “Frozen”.
Ayelen iz gomile smeća izvlači par kožnih cipela.
“To je jedini način da prehranim svoju djecu”, kaže ona.
(TBT, NYT)