Grad Pripjat zahvaljujući miniseriji Černobil od grada duhova postao je prava turistička atrakcija. Turisti dolaze iz svih krajeva svijeta i fotografiraju ovaj grad kojeg je sad preuzela divljina. Možda i ne znaju dok se slikaju kako bi svoje selfije mogli objaviti na nekoj od društvenih mreža, da je to nekoć bio jako napredan kraj, barem je trebao biti. Pripjat je osnovan u februaru 1970. godine. U to su vrijeme Sovjeti smatrali da je Černobil, tj. nuklearna energija, sigurnija od tradicionalnih izvora, poput ugljena. Dovelo je to do izgradnje tvornica i mladih gradova poput Pripjata koji su trebali biti zamašnjaci razvoja nove ‘čiste’ tehnologije.
Stadion Avanhard imao je kapacitet od 5000 gledatelja, i nazvan je po sportskom društvu istog imena. Sastojao se od 14 ostalih ukrajinskih sportskih društava čiji su članovi bili građevinski i industrijski radnici. To ime nosi niz sportskih građevina u zemlji, a stadion u Pripjatu samo je jedan od mnogih. Tijekom 70-ih je osnovan FC Stroitel Pripyat, nogometni klub koji je svoje utakmice igrao na drugom, puno skromnijem stadionu. Klub je očekivao otvaranje tog velikog stadion tokom 80-ih, međutim, nažalost taj trenutak nikada nisu dočekali.
Članovi nogometnog kluba u Pripjatu većinom bili radnici koji su radili na izgradnji tvornice u Černobilu i stanovnici obližnjeg sela Chistogalovka. U to vrijeme Chistogalovka je imala jednu od najboljih momčadi u regiji, a njihov je kapetan Viktor Ponomarev, klub napustio nakon osnivanja Stroitel Pripyata. Vasili Kizima Trofimović najzaslužniji je za razvoj tog nogometnog kluba i dobitnik je prestižnog Ordena Lenjina, najvišeg odlikovanja Sovjetskog Saveza.
Smatrao je Trofimović da je Pripjatu potreban nogometni klub jer je mladim radnicima koji su pet godina radili na izgradnji nuklearke trebao zabavni sadržaj da popune vrijeme između šihti.
U potrazi za igračima okrenuli su se obližnjem selu, Chistogalovka, koje je imalo jako dobru nogometnu reputaciju. Ubrzo su počeli sudjelovati na regionalnim turnirima , na početku na amaterskim prvenstvima i kupovima u kijevskoj regiji. Između 1980 i 1981. godine vodio ih je bivši igrač kijevskog Dinama Anatoly Shepel, bili su prvaci amaterske divizije kijevske regije. Sljedeće dvije godine osvojili su dva regionalna prvenstva, i tako učvrstili svoju dominaciju unutar amaterske nogometne scene u Kijevu.
Osim sudjelovanja u amaterskim natjecanjima Stroitel Pripyat sudjelovao je i u ukrajinskom prvenstvu 1981. godine. Najlošije mjesto osmo, zauzeli su 1982. godine, međutim, tri godine kasnije Stroitel je završio kao drugoplasirani u KFK prvenstvu, sa samo četiri boda iza prvaka iz Akhtyrke.
Tokom tog prvenstva, Pripjat je postavio divizijski rekord u najvećem broju postignutih golova u jednoj utakmici, kada su postigli 13 golova u utakmici sa Lokomotiva Znamenka. Jako su se poboljšali pa je došla odluka da se klubu izgradi novi stadion jer je ovaj na kojem su do tad igrali bio jako skroman i služio kao teren za niz drugih sportova. Tada su i krenuli u izgradnju tog stadiona Avanhard, čije je svečano otvorenje trebalo biti 1. maja 1986. godine, povodom obilježavanja Praznika rada, što se državnicima činilo kao savršen trenutak u kojem će građanima predstaviti nešto novo i vrijedno.
Za to se vrijeme u Černobilu radilo na petom reaktoru, a Vasili Trofimovičje naglasio kako je “novi stadion ljudima važan kao i novi reaktor”. Na dan kada se dogodilo katastrofa 26. aprila, u goste im je trebala stići ekipa Mashinostroitelija u polufinalu kijevskog regionalnog kupa. Ta je utakmica otkazana i to kako kaže legenda, na način da je helikopter sletio na travnjak na kojem je trenirala ekipa iz Borodyanka. Iz njega je izašao službenik i rekao im da ne trebaju putovati u Pripjat jer je utakmica otkazana. Otkazan je i jedan turnir za manje dobne uzraste koji je trebao biti održan tog istog dana. Stroitel Pripyat se iz prvenstva povukao te godine, a igrači kao i ostatak ljudi evakuirani su. Na travnjak su se vratili sljedeće godine i to pod nazivom FC Stroitel Slavutič. Živjeli su i igrali u gradu izgrađenom da bi se u njega moglo smjestiti evakuirane stanovnike Pripjata i zamijeniti taj sada zauvijek napušteni grad. Od Pripjata je bio udaljen samo 45 kilometara a u njemu je po popisu stanovništva iz 2012. godine živjelo nešto manje od 25.000 stanovnika. Lokalni klubovi ponudili su se pomoći onima koji su igrali u Stroitel Pripjatu nakon eksplozije, unatoč negiranju vlasti. Do trenutka kada je Slavutič bio izgrađen kako bi zamijenio Pripyat, veliki broj Stroitelovih igrača pokupili su drugi klubovi, amaterski i profesionalni i tako su zapravo nastavili nasljeđe kluba čiji potencijal nikada nismo vidjeli.
Pljuvanje vode po travnjaku – znate li zašto to rade? Klub se vratio u natjecanje 1987. godine no ne i svi igrači iz prijašnje ekipe. U KFK prvenstvu završili su na trećem mjestu, a sljedeće sezone na osmom. Nakon sportskog neuspjeha 1988. godine i uz sve veći broj igrača koji su odlazili, klub je i zatvoren. Organizirani nogomet se u grad vratio 1994. godine kada je osnovan FC Slavutič, osvojili su mjesto u drugoj ligi, i tako postali profesionalci. Međutim, klub je ugašen 1998. godine, a iako možda i nema puno veze sa originalnim Stroitel Pripyat, Slavutič koji je nastao kao posljedica nuklearne katastrofe, možda je i bio podsjetnik da se nogomet s tim klubom više ne može povezivati. I pripjatski klub i stadion pojelo je vrijeme, stadion još uvijek postoji, no kao i sa svim ostalim u tom gradu, i njim sada gospodari divljina, priroda koja je preuzela svaki dio tog nekoć naprednog grada.
(TBT, Express.hr)
