Grad s ovim neboderima usred pustinje izgleda poput kulisa nekog SF filma. Izgledaju beživotno, jer to zapravo i jesu. U njima ne žive ljudi, nema automobila, nema parkova, samo visoki tornjevi, neboderi. Kao trajni podsjetnik na propalu ideju o svijetu jednakosti koji se ubrzo pretvorio u svijet korupcije koji je zemlju potisnuo još dublje u krizu.
Ovaj je grad udaljen 50 kilometara od glavnog grada Irana, Teherana. Pardis je dio projekta Mehra Mer kojeg je počela graditi 2010. godine kompanija Kuzu Grup.
https://youtu.be/McKYKwhEioo
Ali kao i kod mnogih sličnih građevinskih projekata, nije baš sve išlo po planu. Dio grada Pardisa, nazvan kako i priliči jednom distopijskom svijetu, Faza 11, i dalje izgleda poput grada duhova, a trebao je biti kruna vladavine Mahmud Ahmadinedžada, koji se nazvao herojem siromašnih i velike sredstva uložio u niz takvih projekata. Satelitske snimke iz ove godine pokazuju da se nije baš puno toga promijenilo, piše MessyNessy.
Plan je bio izgraditi novu urbanu zajednicu koja bi bila povezana javnim gradskim prijevozom, imala bolnice, škole i parkove u tom siromašnom kraju. Malo se tada razmišljalo o prirodnim mogućnostima i ekološkim uvjetima, pa su ubrzo shvatili kako tih 200.000 ljudi koliko ih je po prvim planovima trebalo živjeti, nema pristup vodi, grijanju ili kanalizacijskim sistemima. Gradnja je počela u trenucima ekonomije na umoru i velike inflacije, pa je taj projekt zaustavljen usred izgradnje.
“Tokom proteklih godina, niz ovakvih stambenih zajednica izgrađeno je diljem Irana. Milijarde su ulupane kako bi se izgradilo 17 novih gradova i 1,5 miliona stambenih jedinica. Cilj ovog Maskan-e Mehr projekta bio je rasteretiti velike gradove, u kojima su životni standardi postajali sve lošiji, zahvaljujući infrastrukturnim problemima, prometu, zagađenju i visokim cijenama najma stanova”, kaže fotograf Manolo Espaliú, koji dokumentira razvoj ovog projekta. Neboderi koji su otporni na potres trebali su biti dom za siromašne, ali zbog krize i sve lošijeg stanja ekonomije oni si i dalje te stanove nisu mogli priuštiti, već su ih mogli kupiti samo oni srednjeg staleža.
“Maskan-e Mehr sistem ponudio je izvođačima besplatno državnu zemlju kako bi izgradili cijenom prihvatljive stambene jedinice za one kojima bi to bila prva nekretnina. Kako većina građana teško dobiva manje kredite u banci, onima koji su se prijavili za ovaj projekt država je osigurala 99-godišnje hipoteke. Banke su se ponašale kao posrednici između graditelja i države, a središnjoj banci naređeno je da printa više novca kako bi se platila ova shema. I tako je Maskan-e Mehr postala najveća prepreka oporavku iranske ekonomije”, kaže.
I dok je Faza 11 potpuno prazna, života ima u dijelovima koji su bliži centru grada, Fazama od 1 do 3. U ovim zgradama, velikim blokovima nebodera, žive većinom radnici, konzervativne porodice iz siromašnih dijelova Teherana i obližnjih sela. Većinom je to ipak srednji stalež, putnici, oni koji su se iz Teherana preselili u Pardis u potrazi za svježim zrakom i mogućnošću da postanu vlasnici svog doma. Oni čine oko 90 posto populacije ovog grada, u kojem živi nešto više od 70.000 ljudi. Trebalo ih je biti 200.000. Pravi su podsjetnik na propalu viziju egalitarnog i pravednog društva, koju je propagirao Ahmadinedžad. Veliki grad i različite kombinacije oko njega postale su izvor nestabilnosti na tržištu, omogućili korupciju i veliku zaradu. Ono što su trebali biti prihvatljivi stanovi, zapravo su postali stanovi koje si siromašni ne mogu priuštiti.
(TBT, Mediji)
