Jedna brutalna istina: čak i nakon uništenja teritorijalnog halifata ISIL-a u Iraku i Siriji, danas je više džihadista koji se bore u više zemalja nego što ih je bilo 11.septembra 2001. Užasavajući bombaški napadi na Uskrs u Šri Lanki prošlog mjeseca su najjasniji dokaz toga. Surova realnost je da uprkos značajnim uspjesima Sjedinjenih Država u ubijanju terorista na ratištu i sprečavanju još jednog napada poput onog od 11/9, problem radikalnog islamističkog terorizma se ne smanjuje. Naprotiv, on se stalno mijenja i metastazira. Nakon skoro 18 godina i ogromnih troškova i izgubljenih života, SAD još uvijek nema dokazanu strategiju za smanjenje broja mladih muslimana širom svijeta koji postaju džihadisti.
Američkim političarima već je godinama jasno da sama „tvrda“ sila – vojna akcija ubijanja terorista i onemogućavanje terorističkih zavjera – sama po sebi nije dobitna kombinacija. Iako je to neophodno za dugoročni uspjeh, ovakva sila sama po sebi prosto nije dovoljna. Također je od suštinskog značaja strategija za borbu protiv ekstremističke ideologije koja služi kao temelj džihadizma – totalitarne, netolerantne, ultrakonzervativne interpretacije islama koja sistematski dehumanizira sve one koji imaju različita uvjerenja, kako muslimane tako i nemuslimane. Ubijanje terorista pokazalo se relativno jednostavnim zadatkom. Ubijanje stanja uma – ideja koja pomažu radikalizaciji, a zatim, u previše slučajeva, naoružavanju mladih muslimana da ubijaju nevjernike – znatno je teži pothvat.
IDEOLOŠKI RAT
Od 11. septembra, svi su američki predsjednici priznali oblik ideološkog rata. Predsjednik George W. Bush govorio je o važnosti borbe ideja i potrebi za osvajanjem srca i umova među pobožnim muslimanima. Predsjednik Barack Obama je to nazvao suprotstavljanjem nasilnom ekstremizmu. Predsjedniku Donaldu Trumpu (iako je prečesto kriv za zapaljiv i kontraproduktivan vokabular kojim vrijeđa sve muslimane) je borba protiv radikalnog islamizma bila potpis njegove predsjedničke kampanje. Kao predsjednik, obećao je da će se “boriti protiv nasilnih, ekstremističkih i iskrivljenih ideologija kojima se nastoje opravdati ubijanja nevinih žrtava.” Njegov prvi savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn opširno je pisao o potrebi “vođenja ideološkog rata protiv radikalnog islama”. Na svom prvom predsjedničkom putovanju u inozemstvo, Trump je otišao u Saudijsku Arabiju, srce vehabizma – surovu, apsolutističku religijsku doktrinu koja je pomogla posijati svjetonazore Al Kaide i ISIL-a – i javno je zahtijevao od Saudije i lidera drugih zemalja s muslimanskom većinom: “Istjerajte ekstremiste. Izbacite ih iz svojih bogomolja. Izbacite ih iz svojih zajednica. Izbacite ih iz vaše svete zemlje i sa ove planete.”
Važne i potrebne riječi, sigurno. Ali to su samo riječi. Da, svaka od američkih administracija nakon 11. septembra 2011. ozbiljno je pokušavala uspostaviti politike i programe za slabljenje i podrivanje terorističkih ideologija. Međutim, kako se broj regruta za džihadističku globalnu pobunu stalno povećava, neadekvatnost ovih napora je očigledna. Skoro u svemu američki pristup je bio zbrkan: nepovezan, nekonzistentan, nedovoljno finansiran, bez liderstva, koordinacije i održive političke podrške na visokom nivou. Iako je veoma teško doći do tačnih izvještaja, nema sumnje da je potrošnja SAD-a na borbu protiv ideologije islamističkog ekstremizma činila tek djelić onoga što se troši na širu borbu protiv terorizma – 1 ili 2 posto bila bi velikodušna procjena. U govoru 2018. general-potpukovnik Michael Nagata, viši zvaničnik zadužen za strateško planiranje u Nacionalnom centru za borbu protiv terorizma, naglasio je da su resursi posvećeni borbi protiv komponenti terorizma na ratištu i van njega bili loše izbalansirani. U istraživanju iz 2019. godine, koje je naručilo Ministarstvo za državnu sigurnost, korporacija Rand ukazala je na zaključak o naporima SAD-a da spriječi domaći terorizam koji podjednako vrijedi za napore oko borbe protiv ekstremizma širom svijeta: “više priče nego djela”.
Jedan važan primjer tiče se onoga o čemu je Trump govorio u Rijadu još 2017.: potrebe da američki muslimanski partneri preuzmu vodeću ulogu u poražavanju ideologije islamističkog ekstremizma. Ili, još važnije, potrebe da nekolicina država, prije svega Saudijska Arabija, prestane izvoziiti supremacističke verzije vjere širom svijeta. Trumpovi zahtjevi Saudijcima brzo su se prebacili na kratkoročnija pitanja kao što su kupovina sve većih količina američkog oružja, održavanje cijena nafte niskim, te podrška onome što je, po svemu sudeći, u startu propao plan za bliskoistočni mir. Vršenje pritiska na kraljevinu kada se radi o otkrivanju katastrofalne štete koju izvoz vehabizma sistematski globalno nanosi muslimanskoj zajednici za najmanje dvije generacije – ideološka šibica, ako hoćete, za džihadističku vatru s kojom se Sjedinjene Države bore 20 godina – uglavnom je završilo po strani kao američki prioritet.
To je posebno beznadežno jer sam saudijski princ Mohammed bin Salman od kraja 2017. tvrdi da je Rijad sada odlučan uništiti ekstremističku ideologiju koju je toliko dugo promovirala. Zasluge idu krunskom princu što nije sve završilo na riječima. Kod kuće, on se uhvatio u koštac sa nekada svemoćnom religijskom policijom i pritvorio neke ekstremističke imame. Vani, Svjetska muslimanska liga, nekada vrhuška saudijskog koplja za izvoz vehabizma, nedavno je vratila svoj zakup Velike džamije u Briselu nakon što su je belgijske vlasti optužile za propagiranje ekstremizma. Predsjednik lige Mohammed al-Issa imam i bivši ministar pravosuđa, dao je niz značajnih izjava u onome što izgleda kao iskrena kampanja za promoviranje umjerenosti – uključujući i osudu negiranja holokausta, obećavajući posjetu Aušvicu, i govoreći muslimanskim manjinskim zajednicama da “prihvate nacije u kojima žive”, strogo se pridržavaju njihovih zakona i pozitivno se integriraju u društvo. U direktnoj suprotnosti sa decenijama zagovaranja vehabizma, Issa je nedavno napisao: “Nema smisla odvajati muslimansku djecu i mlade od ostatka društva ili ih zatvarati u privatne islamske škole.”
Međutim, trag olupine vehabizma je dubok i širok. Potrebno je mnogo više od nekoliko obraćanja jednog jedinog saudijskog imama da se popravi samo mali dio štete koja je nanesena. Prošlog mjeseca, desila su se dva snažna podsjetnika. Uoči nacionalnih izbora u Indoneziji, nekoliko izvještaja detaljno opisuje zabrinjavajuću ekspanziju vehabizma pod pokroviteljstvom Saudijske Arabije u zemlji sa najvećim brojem muslimana u svijetu, koja pomjera svoju politiku udesno i opasno degradira dugogodišnje nacionalne tradicije pluralizma i tolerancije. I nakon napada na Uskrs na Šri Lanki, članak za člankom opisivao je zločine koje je vehabizam uzrokovao tokom decenija, stvarajući ozbiljne pukotine u muslimanskoj zajednici Šri Lanke i uspostavljajući plodno tlo za nasilne ekstremiste koji su izvršili bombaške napade.
Važno je da je tokom proteklih nekoliko mjeseci mala grupa američkih zvaničnika iz biroa za borbu protiv terorizma State Departmenta i direktorata Savjeta za nacionalnu sigurnost pokušala preusmjeriti američku politiku na borbu protiv ekstremističkog prozelitizma u režiji stranih država – počevši od Saudijaca, ali i uključujući zabrinjavajuće aktivnosti zemalja kao što su Katar, Turska i Iran. Kao što sam saznao u nedavnim razgovorima, ovo pitanje je postalo redovna stavka na njihovom dnevnom redu za razgovore sa kolegama iz Evrope i Kanade koji čine forum nazvan “grupa istomišljenika”. Ohrabruje se veća razmjena informacija o saudijskom izvozu islamskog radikalizma te drugih, kao i razvoj zajedničkih diplomatskih pristupa za borbu protiv njega. Američki zvaničnici također su započeli proces direktnog angažiranja Saudijaca po tom pitanju – posebno tražeći od njih da preduzmu mjere protiv šačice pojedinaca u zemljama van Bliskog istoka, uglavnom ekstremističkih imama, za koje se vjeruje da djeluju uz određenu dozu saudijske podrške.
Međutim, preusmjeravanje tako važnog napora na sužavanje kanala za borbu protiv terorizma bilo bi prilično neadekvatno obimu izazova. Neuspjeh da se ideološki rat odredi kao prioritet višegodišnja je slabost američke strategije. Okončanje izvoza ekstremizma treba biti standardan zadatak, a ne samo sporadična razmjena informacija o protuterorizmu između zvaničnika na srednjim nivoima, već svake američke diplomatske interakcije sa Saudijcima, počevši od predsjednika, dalje kroz njegov kabinet do svakog ugla američke vlade. Još bolji znak ozbiljnosti bi bio da Trump testira iskrenost Muhameda bin Salmana uspostavljanjem radne američko-saudijske grupe na visokom nivou koja će sprovesti u praksu prinčevu posvećenost umjerenosti. Američki potpredsjednik Mike Pence, sa svojim dugogodišnjim interesovanjem za pitanja vezana za vjerske slobode, mogao bi biti imenovan za dopredsjedavajućeg takvog poduhvata zajedno s Mohammedom bin Salmanom – osiguravajući da obje strane imaju status mobilizirati sve elemente svojih vlada i držati ih odgovornim za rezultate.
Postati ozbiljan u zaustavljanju izvoza ekstremizma znači i učiniti ga obavještajnim prioritetom. Zanimljivo je da, ako bi Trump zatražio od ogromne američke obavještajne zajednice da mu dostavi sveobuhvatnu listu svih džamija, škola, medresa, univerziteta i društvenih centara širom svijeta, koji su imali veze sa Saudijskom Arabijom, on bi se u velikoj mjeri susreo sa praznim pogledima. Isti je slučaj ako bi želio listu radikalnih imama iz cijelog svijeta koji su bili na platnom spisku u Saudijskoj Arabiji. Ili grafikon koji pokazuje koliko saudijskih izdavačkih kuća još uvijek širom svijeta izvoze verzije Kur'ana koje sadrže huškačke vehabijske komentare. Još više je zabrinjavajuće da se isti jaz gotovo sigurno proširuje i na saudijski prozelitizam u Sjedinjenim Državama. Gotovo osamnaest godina nakon što je 15 državljana kraljevine pomoglo u ubistvu skoro 3.000 ljudi na američkom tlu, nedostatak čvrstih informacija koje bi američke diplomate mogle koristiti da se suoče sa Saudijcima, drže ih odgovornim i mjere napredak tokom vremena je gotovo neoprostiv. Isto važi i za aktivnosti drugih zemalja, posebno Katara, Turske i Irana.
State Department bi također trebao na vrh svojih prioriteta staviti sprečavanje izvoza ekstremizma. U svakoj zemlji sa značajnim brojem muslimanskog stanovništva, u američkoj ambasadi bi trebao postojati najmanje jedan politički službenik čije dužnosti u radu uključuju redovno izvještavanje o nastojanjima stranog prozelitizma i njegovom utjecaju na lokalne zajednice.
MNOGO PRIČE
I Kongres ima važnu ulogu u vršenju pritiska na izvršnu vlast da ideološki rat postane pravi prioritet. Održavanje saslušanja kako bi se naglasila važnost okončanja izvoza islamističkog ekstremizma, posebno američkih partnera, bio bi odličan početak. Eksperti mogu pružiti važne informacije i uvid o kontinuiranoj veličini i obimu izazova. Zvaničnici administracije mogli bi biti pozvani da detaljno objasne američku strategiju u vezi s prijetnjom. Ozbiljno bi trebalo razmotriti i mogući zakon koji bi od administracije zahtijevao da godišnje izvještava o ulozi stranih država u propagiranju islamskog ekstremizma, naporima SAD-a da se bore protiv te aktivnosti i napretku koji je učinjen da se to smanji.
Konačno izvlačenje Saudijske Arabije i drugih zemalja iz biznisa izvoza ekstremizma je čudno pitanje: iako se skoro svi slažu već skoro 20 godina da problem direktno ugrožava američku nacionalnu sigurnost, čini se da niko ništa ne radi po tom pitanju. Mnogo priče. Vrlo malo akcije. Dok se Sjedinjene Države pripremaju za ulazak u treću deceniju svoje kampanje protiv terorizma, taj neuspjeli pristup bi se konačno trebao promijeniti – posebno sa stvarnim vođom u Rijadu koji je, uprkos njegovim brojnim nedostacima, otvoreno obećao da će kraljevina iza sebe ostaviti propagiranje religijskog radikalizma. Što se tiče američkih političara, trebali bi iskoristiti ovo kao otvoreni poziv za diplomatski angažman na visokom nivou kako bi krunski princ zadržao odgovornost dok mu pomažu ostvariti njegove postavljene ciljeve. Pogotovo u vrijeme kada su Trump i Kongres u više navrata bili u sukobu oko politike prema Saudijskoj Arabiji, prilika za zajednički rad na pridobijanju kraljevine na pravu stranu ovog važnog ideološkog rata ne bi se trebala protraćiti.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)