Čitajući taj drevni papirus, lako je dočarati da bi Petar mogao pomisliti da je njihov učitelj, Spasitelj, možda izgubio razum. Iščitavajući sva četiri kanonska evanđelja, ona iz Novog zavjeta, zapravo se dolazi do zaključka da su Isusovi učenici, makar prvi put kad bi od njega čuli nešto novo, bili zatečeni njegovim riječima. Ili postupcima. Ili svime. A onda bi ih on poučio. Tako i u ovoj prilici.
“Je li to u tajnosti pričao o nama s jednom ženom?”, kazao je Petar drugim učenicima. Izrazi lica ostalih odavali su osjećaje od gnjeva do bespomoćnosti. “Ja ne vjerujem da je Spasitelj to rekao”, prvi se otvorio Andrija. Ali, opet, ako sve upućuje na to da je Isus ipak postupio na određeni način, Petar to nije mogao ignorirati: “Mi svi bismo trebali slušati nju?” A to onda nije moglo značiti ništa drugo nego da on, odnosno “On”, nju poštuje više nego njih. A onda je došao i taj grozan dan. Isus Krist pogubljen je na način čija se brutalnost može razumjeti isključivo ako se prouče povijesni zapisi detalja rimskog razapinjanja na križ, kao i medicinska istraživanja iste teme. Ona objašnjavaju da se u gležnjevima, tamo gdje su debeli metalni čavli probili Isusove noge, nalazi jedno od najbolnijih mjesta u ljudskom organizmu. A da ovješenost o ruke, žrtvu onemogućava da diše. I tog užasnog dana Petar i ostali apostoli definitivno su doznali da je Isus prije smrti Mariji Magdaleni prenio posljednju, tajnu poruku, jednoj ženi za koju je bilo jedva prihvatljivo već i to što ju je Isus poveo skupa s učenicima. Zar bi ih ona sada trebala nastaviti voditi umjesto njega!?
Egipatski muzej u Berlinu čuva čudesa iz antičkog doba; skoro savršene sarkofage, onu svjetski čuvenu obojenu kamenu statuu s prikazom predivne kraljice Nefertiti, mnoštvo papirusa, a među njima bez premca najeksplozivniji artefakt je onaj sa zapisom “Evanđelja po Mariji” na tri lista. Jasno je zašto se masovni mediji ovim dokumentom počinju baviti tek u 21. stoljeću, iako je ovo apokrifno evanđelje pronađeno još u 19. stoljeću kod jednog egipatskog trgovca drevnih rukopisa. Ali, time priča nije niti zagrebana. Zato i jesu bili šokantni, redom, knjiga “Marija Magdalena – prvi papa” iz 2017. Michaela Hearnsa, njegov blog, istraživanje Karen L. King, vodeće stručnjakinje za rano kršćanstvo s Harvarda, potom Elizabeth Schrader, doktorandice sa Sveučilišta Duke koja je prije nekoliko mjeseci za Express potvrdila sve iz svog znanstvenog rada…
Najspektakularnije u svemu tome, međutim, jest to što svi ti znanstvenici i istraživači opisuju istu Mariju iz Magdale, ali svaki sa svojih polaznih osnova. Papirus koji sada navodi Spiegel u svojoj reportaži, potpuno je odvojen dokument, to je jedan od najranijih kršćanskih zapisa i njime se danas u Berlinu, osim povjesničara i arheologa, počinju baviti i teolozi u sklopu projekta njemačkog DFG-a.
Činjenice oko evanđelja koje tvrdi da je Marija Magdalena bila ona kojoj je Isus uoči smrti predao da vodi apostole, jest da je riječ o tekstu što ga je antički zapisničar zabilježio na papirusu između 4. i 5. stoljeća. Činjenica je i to da je prijepis izveden s dokumenta čiji originalni zapis datiraju u dobu između prve i druge polovice 2. stoljeća. Pa ako se uzme srednja vrijednost, da je riječ o oko 150. godine Nove ere, dolazi se do možda istog doba u kojem je nastalo Evanđelje po Ivanu. Činjenica je također i to da je sve do 382. godine, kada je papa Damaz I sazvao Sinod u Rimu, gdje je odlučeno da evanđelja po Luki, Marku, Ivanu i Mateju imaju biti službena, Evanđelje po Mariji od nekih tekstova koji su ušli u Novi zavjet, čak i evanđelja, primjerice po Marku, bilo neusporedivo raširenije među najranijim kršćanima.
Međutim, s tim sinodom iz 4. stoljeća Evanđelje po Mariji nije dobilo zeleno svjetlo, nije ušlo u kanon, a kako su to tih stoljeća različite najranije struje kršćanskih teoloških učenjaka neslaganja znali rješavati vrlo ozbiljno, teškim svađama, lako moguće i na šake, Evanđelje po Mariji vrlo brzo je palo u povijesni zaborav. I tamo je tavorilo oko 1500 godina. I to na takav način da se izgradio lik da je riječ o prostitutki koja je u susretu s Isusom promijenila životni put, a što sve brojniji povjesničari i teolozi sve češće spore kao krivotvoreno.
Papirus koji danas više nije opasan po život za proučavati ga, zbog zuba vremena nije cjelovit. Nedostaje mu početak. Ono što je ostalo, opisuje posljednje trenutke Isusovog života, pa tako i njegove posljednje poruke direktno svojim učenicima, apostolima, nakon uskrsnuća. Iz drugih evanđelja, onih priznatih od Katoličke crkve, poznato je da je Marija iz Magdale prva svjedokinja Isusovog uskrsnuća. Elizabeth Schrader sa Sveučilišta Duke za Express je pojašnjavala svoje dokaze da su ona i njena sestra Marta zapravo jedna osoba, a razlozi zašto je lik Marije iz Magdale prije puno stoljeća nepoznati krivotvoritelj razdvojio u dvije, zasebna je spektakularna znanstvena, povijesna i teološka priča. Tu je i onaj vrlo nezgodni detalj s papirusa “Evanđelja po Filipu”:
Tamo se Mariju Magdalenu naziva “majkom anđela” i “Isusovim suputnikom”, što se na starogrčkom moglo tumačiti kao duhovna, ali i kao seksualna bliskost. Pojedini komadići papirusa nedostaju, ali ono što jest opstalo kaže ovako: “Volio ju je više nego ostale učenike i često ju je ljubio u…”
To je materijalni dokaz, a je li ju Isus ljubio u obraz, ruku ili usta, što je najzastupljenija teorija, ostalo je otvoreno. Tzv. Evanđelje po Mariji, pak, donosi ovakav razvoj situacije i suštinski se u puno stvari preklapa s mnogim dijelovima kanonskih i apokrifnih evanđelja, usto je i vrlo logično. Nakon Isusovog posljednjeg opraštanja, Marija je izašla i tješila druge učenike, stoji na papirusu, i zatim im je rekla što je Učitelj rekao samo njoj.
Bila je riječ o uskrsnuću ljudske duše u nebo, o njihovom putu i o sedam “sila gnjeva” što ih čovjek mora prevladati: tama, želja, neznanje, žudnja za smrću, dominacija tijela, budalasta mudrost i razdražljiva mudrost. A učenici na to ostaju ili zbunjeni ili i gore, u svakom slučaju ne žele vjerovati onoj koja je prva vidjela uskrslog Krista zato što je žena ta koja im to objavljuje. Povijesna je činjenica da je u prvim stoljećima po nastanku kršćanstva, postojala danas mnogima teško zamisliva i prihvatljiva raznolikost tumačenja Isusa Krista i kao povijesne i kao vjerske ličnosti. Također je činjenica i to da su pri kompletiranju tekstova koji su ušli u Novi zavjet, logično, ulazili oni tekstovi iz cijelog mnoštva njih, iza kojih su stajali najsnažniji lobiji. To je primijenjeno i na izbor evanđelja. U Evanđelju po Mariji učenici na kraju ipak pristaju vjerovati joj. Spominje se i učenik Levi, moguće onaj isti kao i u Evanđelju po Marku, što je bio carinik prije nego što je pošao za Isusom, kako u jednom trenutku kori Petra: “Ako je Spasitelj odabrao nju, tko si ti onda da je odbacuješ? Sigurno ju je Spasitelj savršeno poznavao i zato ju je i više volio nego što je volio nas.” Potom se učenici slažu oko toga, pomiruju i opet postaju jedno.
Ovakav rasplet nakon Isusove smrti značio bi samo jedno; da je Marija iz Magdale bila prvi papa, da su svi priznati pape kroz povijest, sve do Ivana Pavla II, Benedikta XVI i Franje njeni nasljednici na čelu Crkve. Barem one katoličke. A tu još nije kraj. Osim tragova o izrazitom značaju Marije iz Magdale u Isusovom životu i vodstvu prvih kršćana iz Evanđelja po Filipu, po Mariji, pa i šire, dolazi i čisto povijesno teološki tumačenje evanđelja iz Novog zavjeta po kojem je također Marija Magdalena bila prvi papa. Ili papisa. Tu se polazi od zapisa iz Evanđelja po Ivanu da je Marija, kao prva, vidjela dva anđela kako sjede u praznom grobu u kojem su ostavili Isusa, dok Petar ugleda samo jednog. Novi dokazi ukazuju na to da je autor tog evanđelja koristio sliku Mojsijevog Šatora sastanka kako bi objasnio sliku uskrsnuća tako da je ljudi razumiju. U Evanđelju po Mateju također se koristi motiv Šatora sastanka, kada se navodi da se zastor u Hramu poderao popola u trenutku kada je Isus umro na križu. Šator sastanka Židovima je bio pokretni hram. Sastojao se od dvije prostorije, od kojih je ona u kojoj se nalazio Kovčeg saveza predstavljao samo nebo. Ulaz su čuvala dva kerubina, to je bio prostor rezerviran za samog Boga, a visoki svećenik unutra je smio ulaziti samo jednom godišnje. Hearns je utvrdio da mjere šatora navedene u Starom zavjetu, odgovaraju određenim astronomskim odnosima, što je bio slučaj oduvijek i u skoro svim religijama, na ovaj ili onaj način.
Uostalom, zašto da u sebi ne nosi mjere i odnose preslikane s neba, ako predstavlja vezu s tim istim nebom? Što se tiče događaja iz Evanđelja po Ivanu, gdje Marija Magdalena nailazi na dva kerubina i ugleda Isusa osobno, dok Petar ugleda samo njegove povoje, Marija Magdalena nalazi se u položaju glavnog svećenika koji su se suočava s istim elementima kao i glavni svećenik pri ulazu u prostoriju u Šatoru sastanka u kojem se nalazi Zavjetni kovčeg.
Danas možemo samo zamisliti kako bi Crkva, kršćanstvo uopće, kako bi izgledao uopće cijeli svijet da je žena, Marija, Isusova učenica, bila priznata kao prvi papa. Čak i u ovakvoj Crkvi, ona je, unatoč užasnom tumačenju položaja žene kroz Srednji vijek i poslije, Marija Magdalena teolozima je bila vrlo intrigantan lik. Ivan Zlatousti, svetac Katoličke, Pravoslavne i Koptske crkve iz 5. stoljeća, tvrdio je u svoje doba da je Marija Magdalena bila “časna žena”, prijateljica Isusove majke i da je “cijeli život bila djevica”. Muškarcima je taj element kroz stoljeća očito često bio jako važan.
Konačno, u julu 2016. papa Franjo proglasio je 22. jula, njen liturgijski spomendan, u rangu datuma kojih se Crkva spominje apostola. Onih za koje je papirus s tekstom iz oko 150. godine, koji se sad nalazi u muzeju u Berlinu, tvrdi da ih je ona zapravo vodila, jer je tako zapovjedio osobno Isus Krist.
(TBT, Express.hr)