Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Trebala je to biti veoma obična politička priča nakon što je Željko Komšić iz bolesničke postelje dao saglasnost da njegova Demokratska fronta (DF) potpiše koalicioni sporazum sa Strankom demokratske akcije (SDA). Dragan Čović i Milorad Dodik su nestrpljivo čekali taj trenutak i najvjerovatnije da uopće nisu zanovijetali oko izbora ministarskih resora. Sve što je tražio to je i dobio Bakir Izetbegović. Tako da se očekivalo da će ministar vanjskih poslova biti Denis Zvizdić, ministar sigurnosti Aljoša Čampara, a ministar odbrane Sifet Podžić iz DF-a. Onda je Dodik, namjerno ili ne, „pustio mrmka“ među bošnjački blok tvrdeći da je očekivao da će Fahrudin Radončić biti ministar, a ne Čampara. Zbog toga su pobjesnili režimski kerberi koje, bar sad je očito, kontrolira i hrani novopečeni bošnjački radikul Aljoša Čampara, reveći na Radončića.
ZAOKRET KA AMERICI
Još uvijek nije prestalo verbalno prepucanje između Slobodne Bosne i Safa sa jedne strane, i Avaza s druge strane, koje obiluje vrlo vulgarnim i pogrdnim etiketama aktera polemike. Uporedo, dok se ta izanđala medijska trakavica nastavlja Šefik Džaferović je iskoristio priliku da iz tog svega izvuče stranačkog šefa pa je na sebe preuzeo krivicu da je pred Miloradom Dodikom spominjao Radončićevo ime. Tek nakon toga je i sam Izetbegović „oprao ruke“ da to nije njegov prijedlog, ali je ostavio otvorenu ponudu Radončićevom SBB-u da se priključi koaliciji SDA-DF.
Nakon ovog njegovog istupa više i nije bitno da li je Izetbegović spominjao Dodiku Radončića kao ministra sigurnosti, jer se on očitovao o drugoj, možda značajnijoj ministarskoj poziciji na koju je pledirao Denis Zvizdić. Izetbegovićevo licitiranje imena Bisere Turković, kao „sposobne“ da obavlja funkciju ministra vanjskih poslova, definitivno je zakompliciralo priču mnogo dramatičnije od priče o Radončiću. Jer Zvizdić i Čampara pripadaju izvikanom rođačko-stranačkom klanu koji su sebi prisvojili zaslugu pridobijanja DF-a, odnosno Željka Komšića za koaliranje sa SDA-om. Njihov motiv je bio primarno miniranje pregovora sa Radončićevim SBB-om, koji su već bili uspješno privedeni kraju. Ali, ovdje priča ima i dublju pozadinu, jer se Zvizdićeva frakcija i Komšićev DF smatraju „prstima iste (tajne) ruke“ u Bosni. Ko je to pratio mogao bi se prisjetiti kako je Komšić javno žalio što Zvidzić nije SDA-ov kandidat za člana Predsjedništva umjesto Džaferovića. Pošto Komšića i Zvizdića bije glas da su njemački igrači u Sarajevu, izbor Turkovičke za ministricu može se protumačiti kao Izetbegovićevo okretanje ka Americi, jer je ona, kao i njen zet Haris Hrle, dugo godina bila ambasador u Washingtonu. Ali, ako i jest to Izetbegovićev motiv, on se nikako neće samo tako tumačiti. Više će se razumijevati kao početak obračuna sa Zvizdićevim klanom, manipulirajući, bolje reći koristeći se u te svrhe imenom Fahrudina Radončića sa kojim su braća Dubravko i Aljoša Čampara u smrtnoj zavadi.
Za sada će pitanje ulaska Radončića u vlast ostati manje bitno i još manje interesantno. Fokus će biti na odnosu samog Izetbegovića prema Zvizdićevoj frakciji. Naravno da niko ne očekuje od njih da će poduzeti neke aktivnosti usmjerene protiv Izetbegovića, jer su svjesni da ne bi naišli na podršku unutar stranke. Da li će Zvizdić i Čampara potražiti podršku ili zaštitu od Komšića, pa i Dragana Lukača, pod izgovorom da treba spriječiti Radončićev ulazak u vlast, ili će se primiriti i „klepiti ušima“, nevažno je pitanje jer to ne ovisi samo od njih. Čampari kao mladom neokomunističkom redikulu, koji se pretvorio u selefisitičkog jastreba, ostaju njegovi botovi, trolovi, glupi anonimni analitičari da u dva-tri režimska portala iskaljuje svoju mržnju prema Radončiću kao „izdajniku naroda“.
PLAVA FASCIKLA
Međutim, pojava priče, ili spina, kako Radončić posjeduje „plavu fasciklu“ od koje „drhti Bakir“, te da je, navodno, negdje i mahao s njom smiješeći se pred kamerama, vrlo je smišljen mamac kojeg bi mogli progutati mnogi stranački funkcioneri. Popratna poruka tog spina je da tom famoznom „plavom fasciklom“ Radončić ucjenjuje Izetbegovića kako bi ušao u vlast. Oni koji su (o)smislili spin o „plavoj fascikli“ računaju da velika većina članova SDA ne odobrava koaliciju sa SBB-om. I ako posjeduje, što nije isključeno, ozbiljne kompromitirajuće dokumente po Izetbegovića, Radončić sa tim ne bi pravio političku trgovinu na način da Izetbegovića ucjenjuje političkim partnerstvo. Oni bi to istrgovali na drugim poljima i na drugačiji način. Priča o „plavoj fascikli“ osmišljena je da degradira Izetbegovića kao lidera stranke i posebno je opasna ako je plasirana pred najavljeni kongres SDA, kada se očekuje da Izetbegović bude jedini kandidat. On je u tom cilju napravio presedan jer će se na kongresu prvo birati on kao predsjednik, a potom će se provesti izbori u općinskim odborima stranke. Uporedo SDA pokušava zbiti redove režima kroz izbore u Islamskoj zajednici gdje se biraju samo režimski kadrovi poput Safeta Softića, koji je izabran za predsjednika Sabora. Očito SDA ne prepušta ništa slučaju jer želi zadržati sebi odanog Husein ef. Kavazovića na mjestu vjerskog poglavara Bošnjaka. Ako je ruski car Nikolaj I rekao kako on “ne vlada Rusijom, već 30.000 sveštenika”, isto se može reći da ne vlada Izetbegović Bošnjacima, već 3 000 hodža, plus 10. 000 selefija. Njima nametati za političke partnere nekoga koga je osuđivao što ne ide u džamiju zaista je politički rizično. Zato je Radončić na međustranačkim pregovorima nastupao kao lider bloka triju stranaka SBB, A SDA i PDA. Poslije toga niko više nije spomenuo blok stranaka, već samo Radončića i njegov SBB. I sigurno će biti tako; ako se Radončić odluči uči u vlast, ući će sam! A odluku će donijeti isključivo motiviran da zabije glogov kolac u politički grob braće Čampara. I skoro da je uspio u tome; sa ili bez „plave fascikle“ primorao je Izetbegovića da mu još drži ruku ispruženom. Uprkos Čamparinom bjesnilu!
(TBT)