Može li razvedena žena, starija od pedeset godina, sa sklonošću ka haljinama na preklop i lošim odlukama da se nađe u centru svoje priče? Pitanje zvuči apsurdno sve dok ne shvatite koliko je malo filmova koji se bave takvim likovima.
Ali upravo to čini “Gloria Bell” čileanskog reditelja Sebastiana Lelija. Rimejk njegovog filma “Gloria” iz 2014. godine ovjenčanog nagradama koji će premijerno biti prikazan na proljeće u suštini je radikalni koncept za publiku koja je navikla da takvi junaci, odnosno junakinje, budu skrajnuti.
U novoj verziji smještenoj u Los Angeles obavijen izmaglicom, Julianne Moore je zabavna, optimistična razvedena žena puna mana koja se iz dana u dan bori sa dramom koju nose srednje godine. Ona živi u skromnom stanu, ima dosadan posao u osiguravajućoj kući, pjeva veoma glasno dok vozi svoj pohabani auto i sama odlazi na ples. Oko nje su njena odrasla djeca koju igraju Michael Cera i Caren Pistorius, njeni prijatelji (Rita Wilson i Alanna Ubach), njena majka (Holland Taylor) i njen užasni dečko (John Turturro).
Lelio, čiji je film “A Fantastic Woman” 2017. osvojio Oscara za najbolji strani film, kaže da je želio da stvori novu Gloriju u skladu sa načinom na koji se mijenja percepcija žena sa pokretom #MeToo.
“Priča o ženi u Americi koja želi da se njena prava čuju ponovo je veoma potrebna”, kaže on i dodaje: “Sada postoji i politička dimenzija koja je dio uzbuđenja.”
On ističe da ima nečeg dirljivog u okretanju kamere ka liku koji bi u većini filmova bio “majka, tetka ili prijateljica”.
U samo nekoliko američkih filmova koji su se našli u prvih sto prošle godine je žena starija od pedeset godina u glavnoj ulozi, prema istraživanju Univerziteta u San Diegu. Žene su u 2018. godini sveukupno odigrale tek 36 posto velikih uloga, a prosječna starost je i dalje niža nego kod njihovih muških kolega.
“Gloria Bell” je egzaltacija koliko i ispitivanje, kaže Lelio.
“Vrlo je intenzivno prikazati je iz svih uglova kroz čitav emocionalni spektar kako biste zaista upoznali ovu ženu.”
Glorijina izuzetna običnost je privukla Julien Moore.
“Više je drame u jednom danu života jedne prosječne osobe nego u svim onim fabrikovanim verzijama sa eksplozijama i jurnjavama”, rekla je Moore. “Kada u životu vidite da se neko juri kolima? Drama koja mene zanima je ljudska drama i drama u međuljudskim odnosima.”
Za Moore (58) također je bilo od krucijalnog značaja da pokaže da žene ne postaju manje zanimljive ili manje poželjne kada stare. Lelio (44) je pokazao čitav spektar života jedne žene u filmu u kome se može vidjeti i nešto golotinje i nonšalantnog seksa. Film se odigrava na tankoj granici između sažaljenja prema Gloriji i pronalaska inspiracije u njoj.
“Ne postoji ništa u vezi sa Glorijom što je snažno. Ljudi pričaju o ženskim likovima kao o snažnim i moćnim, a ja uvijek pomislim kako mi se ne dopadaju te riječi, kako ne znam ko su te žene. Ideja da se bude neprobojan nije ljudska”, kaže Moore. “Kod Glorije je zanimljiva ta izdržljivost kada dozvolite bolu i sramu i teškoćama da prodru u vas, a svejedno uspjevate da idete naprijed i pronalazite način da živite.”
Lelio kaže da je lik Glorije kolaž žena iz njegovog života.
“Odrastao sam okružen ženama.”
Njegova majka bila je, kako je rekao, “glavni izvor otkrića kako je ženi kada stari, nasilje koje ona trpi u tom procesu u kulturi opsjednutoj mladošću”.
“Uvijek sam slušao njene priče, smijao se sa njom, ali ujedno i shvatao da je ono kroz šta prolaze ona i njene prijateljice zaista teško.”
(TBT, NYT)