Gaspar Noé stvara onu vrstu filmova koja može dovesti do raskida veze. Recimo da pozovete nekog posebnog da zajedno pogledate prvi veliki film argentinskog režisera, “Irréversible”.
On je izazvao komešanje u Cannesu 2002. godine, a proširile su se glasine da je čak 250 ljudi napustilo projekciju. Drugi su se onesvijestili. A kada su došli sebi, ipak su ovo ostvarenje okarakterizirali kao smjelo i originalno.
Tako se vi i vaša simpatija spremite za nešto fino i transgresivno… I u roku od nekoliko minuta vidite kako čovjeku drobe lice aparatom za gašenje požara, a nekoliko scena kasnije, ženu siluju punih 10 minuta. Do kraja filma ponovo ste single.
Ili recimo da ste vi i vaš prijatelj riješili da uz kesicu halucinogenih droga pogledate Noéovo tripozno istraživanje zagrobnog života, “Enter the Void” (2010), snimljeno iz perspektive mladog Amerikanca, dilera, tokom i nakon pucnjave u kojoj strada u jednom tokijskom baru.
Čitavih 150 minuta gledate njegovim očima kako lebdi kao duh kroz seks-klubove u japanskoj prijestolnici. Zvuči kao trip! Ali poslije druge ili treće halucinacije, a naročito poslije scene sa abortiranim fetusom, vi i vaš prijatelj više niste prijatelji.
Teško je zamisliti i da nekoga ubijedite da sa vama gleda naredni Noéov film, “Love”. U njemu nema ničega jezivog, ali sadrži baš mnogo seksa. Sa pravom penetracijom.
Što nas dovodi do filma “Climax”, novog ostvarenja argentinskog režisera. Do trenutka njegovog nastajanja, kritika je pozdravljala Noéov novi film sa mješavinom očekivanja i jeze, a nakon što je film prikazan, teško je reći da li im se zaista dopao.
Njegovi filmovi nazivani su “potpuno moronskim” i “superiornim i nihilističkim”. Noé voli da ga mrze, pa je djelovalo kao nekakva šala kada je premijeru novog filma u Cannesu zakazao za 8.30 ujutru u subotu, odbivši da uopće objasni o čemu se radi u filmu.
Ovog puta, međutim, Noé je bio iznenađen.
“Climax” je neka vrsta dancehall mjuzikla. Kratak je i jednostavan. Tu je prvo uzbudljiva plesna proba u napuštenom internatu uz muziku Daft Punka i Aphex Twina, zatim polako uranjanje u noćnu moru žurke koja pošla naopako – alegorijska vizija ljepote i harmonije praćena potpunim društvenim kolapsom.
Skoro svima u publici tog jutra se dopao. Skoro niko nije napustio projekciju.
Noé je bio potišten. Sada, ipak, 55-godišnji Noé uči da vidi svijetlu stranu činjenice da ljudi mogu uživati u njegovim filmovima. “Climax” je u tom smislu prvi.
“Climax” je započet kao dokumentarac o uličnim plesačima, a jedini je Noéov film koji ima sretan početak. Trupa uličnih plesača, uglavnom amaterskih glumaca – izuzev zvijezde “Kingsmana”, Sofije Butele koja je i sama plesačica – okuplja se da bi vježbala novu koreografiju.
Scena je kao iz klasičnih mjuzikala, ali je čini jedinstvenom to što se u njoj javlja osjećaj svojstven Noéovim filmovima, nekakva slutnja da će se dogoditi nešto strašno.
A onda se i dogodi. Misteriozna osoba zatruje sangriju, jedan čovjek udari Butelu, i već postajemo nervozni. Žena urinira direktno na plesnom podijumu i znamo da se nešto sprema. Sin jedne od plesačica, možda osmogodišnjak, prilazi zdjeli sa punčom i hvata nas panika.
“Reakcija koju nisam očekivala – mnogi moji prijatelji koji su prava čudovišta za žurke izašli su iz filma totalno depresivni”, prisjeća se Noé . “Rekli su mi: ‘Moram da idem kući. Upravo si me podsjetio na najgore trenutke u mom životu.’”
Iskezio se, kao da ga je to zabavljalo, a zatim slegao ramenima. “To je samo film.”
Poput Linchovog “Eraserheada”, jednog od Noé ovih omiljenih filmova, “napisan je jezikom noćnih mora, ali onda izađete i čisti ste”.
Noé je rođen da provocira. Rođen u Buenos Airesu kao sin proslavljenog argentinskog slikara, živio je na Manhattanu do svoje pete godine, a ima veoma lijepa sjećanja na to kako je piškio sa balkona na prolaznike.
Čak i prije nego što svi uzmu LSD, “Climax” je kao groznica, a droga je čista kinetička energija koju stvaraju plesači radeći ono što vole. Pred finale, na ekranu se ispisuju riječi: “Život je kolektivna nemogućnost.”
“Ovaj film dokazuje suprotno”, kaže Noé.
(TBT, NYT)