Ubistvo 50 muslimana na Novom Zelandu, koje je navodno izvršio 28-godišnji bijeli suprematista iz Australije, dugo će se proučavati kao način na koji se nasilje i mržnja šire društvenim mrežama i internetom i predstavljaju na njima. Ali svijet bi sada trebalo da uči od Jacinde Ardern, premijerke Novog Zelanda, i načina na koji je ona odgovorila na strahote.
Gotovo neposredno nakon što se masakr dogodio 15. marta, Ardern je poslušala bijes svojih birača i saopštila da će njena vlada u roku od samo nekoliko dana usvojiti nove zakone o vatrenom oružju koje je koristio ne samo napadač iz Christchurcha, već i brojne druge masovne ubice. I tako se i desilo.
Jacinda Ardern je 21. marta saopštila da se uvodi zabrana poluatomatskog i automatskog oružja.
“Radi se o nama”, rekla je. “To je nacionalni interes i to je neophodno zbog bezbjednosti.”
Ranije ove nedjelje, ona se obratila nacionalnom parlamentu rekavši da se društvene mreže i drugi mediji moraju pozabaviti lakoćom kojom se mržnja i slike nasilja šire na internetu.
“Ne možemo samo da se povučemo i prihvatimo da ove platforme postoje i da ono što se na njima izrekne nije odgovornost mjesta na kojem su te riječi objavljene”, istakla je. “Ne može se raditi samo o profitu, bez ikakve odgovornosti.”
Ardern nije predložila trenutne mjere da se ograniči domet Facebooka, Twittera i drugih platformi i nije baš najjasnije šta bi mogla da uradi, a da ne ugrozi slobodu govora. Ali je jasno stavila do znanja da vjeruje da te platforme, kao i proizvođači i preprodavci oružja, nose odgovornost za napad u Christchurchu i toliko drugih zajednica tokom godina.
Novi prijedlog o zabrani oružja morat će da bude precizno i pažljivo definisan prije nego što zakon stupi na snagu. Postojeća regulativa Novog Zelanda je relativno blaga, a veliki procenat oružja u posjedstvu je 250.000 ljudi koji nemaju dozvolu i nisu registrovani. Nije poznato koliko će komada vatrenog oružja – procjenjuje se da ih je u zemlji između 1,2 i 1,5 miliona – postati ilegalno kada novi zakon stupi na snagu.
Primjer šta jedan poremećeni čovjek može da uradi sa oružjem napravljenim za vojsku izgleda da je ubijedio većinu Novozelanđana, ali i jaku većinu u parlamentu, da je neophodno zabraniti vatreno oružje.
Taj stav u oštrom je kontrastu sa načinom na koji su Nacionalno udruženje za vatreno oružje (NRA) i njegovi politički saveznici u SAD odolijevali bilo kakvim zabranama oružja poput AR-15, poluatomatske puške korištene u nekoliko masovnih ubistava.
Na Novom Zelandu bilo je potrebno samo jedno masovno ubistvo da se vlada probudi. U SAD, čak ni niz masovnih ubistava – 26 mrtvih u školi u Newtonu, u Connecticutu; 49 mrtvih u noćnom klubu u Orlandu na Floridi; 58 na koncertu u Las Vegasu; 17 u školi u Parklanduna Floridi – nije dovoljan. Niti išta znači što 73 odsto Amerikanaca smatra da je potrebno učiniti nešto da se suzbije nasilje.
Zabrana terorističkog oružja samo je jedna od oblasti u kojima je Jacinda Ardern pokazala šta znači biti lider u trenutku krize. Umjesto banalnih poruka, ogrnula se crnom maramom i povela grupu političara u posjetu porodicama žrtava; u govoru koji je održala u školi koju je nekoliko žrtava pohađalo, pozvala je đake da “dopuste da Novi Zeland bude mjesto u kojem ne postoji tolerancija prema rasizmu. Nikada”.
“Ne možemo da znamo kolika je vaša tuga, ali možemo da budemo uz vas sve vrijeme”, rekla je ožalošćenim porodicama.
A najfascinantnije, odbila je da izgovara ime osumnjičenog za napad.
“Možda je želio da bude poznat, ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa”, rekla je. “Čak ni njegovo ime.”
Nakon ovakvog zvjerstva kakvo se dogodilo na Novom Zelandu, lideri svih zemalja moraju se ujediniti u jasnoj osudi rasizma, moraju da dijele tugu žrtava i da one koji mrze liše oružja. Jacinda Ardern je pokazala kako.
(TBT, The New York Times)