“Kvalitet bez rezultata je besmislen. Rezultat bez kvaliteta je dosadan.”
Johan Cruijff je, nesumnjivo, bio jedan od najboljih i najznačajnijih fudbalera svih vremena. Bar što se Evrope tiče. Svakim svojim potezom unosio je revoluciju u igru, čineći najbitniji i najsavršeniji dio Michelsovog koncepta totalnog fudbala. Termin su skovali Englezi, a Michels i Cruijff su ga implementirali u svaku ekipu koje su se dotakli. Predvođen Cruijffom, Ajax je osvojio tri uzastopna Kupa šampiona u periodu od 1971. do 1973. godine. Simbolično, 1972. srušen je milanski Inter u finalu. Bila je to pobjeda novog, modernog, napadačkog fudbala nad čuvenim italijanskim katenačom.
Totalni fudbal je podrazumijevao neprestano mijenjanje pozicija na terenu, kako bi se dobijalo što više prostora. Svaki igrač je morao da igra i razmišlja kao playmaker. Cruijff je postao prototip modernog, savršenog fudbalera. Iako je primarno bio napadač, konstantno je tražio prostor na svim dijelovima terena, čekajući pravi trenutak za egzekuciju. Bio je više od samog igrača. Činio je druge boljima, jer je bolje razumio igru. Dali su mu slobodu, donio je slavu. Na temelju ovog koncepta, Cruijff je osvojio sve svoje trofeje i kao igrač i kasnije kao trener.
Vječito svojeglav, nikada nije odstupao od svojih ideja, čak ni kada ne ide. Osim što je promijenio samu prirodu igre, Cruijff je donio novi, nekonvencionalni način komunikacije kako sa igračima, tako i sa medijima. Uvijek prkosan, ekscentričan, ponekad čak i prepotentan, bivao je najbolji i najvažniji igrač uvijek i svuda. Posjedovao je jedinstvenu harizmu, koju je oplemenio brojnim “alanfordovskim” izjavama, na granici potpune banalnosti i genijalnosti. Cruijff nije mario za pravila i autoritete, pa je tako i u ovom slučaju gramatika bila sasvim irelevantna. Govorio je šta je htio, na način koji samo njemu odgovara, ne obazirući se na norme.
Atipičan način komunikacije, kao i sama Cruijffova pojava, unijeli su revoluciju u odnose s javnošću toga doba. Bar što se fudbala tiče. Efekat njegovog djelanja je bio dvojak. Dobijen je novi tip superzvijezde – preteča današnjih “loših momaka”. Također, Cruijffov odnos sa medijima će promijeniti, do tada, uvriježeno mišljenje o fudbalerima. Bio je jedan od prvih koji je shvatio i iskoristio značaj medija.
Rođen je 1947. godine u Amsterdamu, nedaleko od Ajaxovog stadiona. Nikada nije imao pravo obrazovanje, već je sve saznavao kroz praksu. U tom kontekstu bi trebalo posmatrati sve njegove kasnije izjave. Nejasnost je bila smislena, a verbalizovanje opštepoznatih stvari davalo je određenu dozu banalnosti. Situacije i način na koji je govorio davale su izjavama ozbiljnost i integritet. Da li je gomila gluposti vrijedna tumačenja i razmišljanja? Da je Cruijff govorio gluposti, da li bi se i dalje pričalo o njima? Uostalom, ni Bob Rock ne govori gluposti. Iz porodičnih problema i Cruijffove ekscentrične prirode, javili su se svojevrsni “Cruijffizmi”.
“Ako počnem da trčim malo ranije od protivnika, bit ću brži.”
“Ako ne možeš da pobijediš, potrudi se da ne izgubiš.”
“Svaki nedostatak ima svoju prednost.”
“Na terenu je samo jedna lopta, zato je moraš imati.”
Određene norme su bile svojstvene sportu u periodu šezdesetih godina dvadesetog vijeka, a svi klubovi su ih se pridržavali. Brojevi su išli, bez izuzetaka, od 1 do 11, a bili su raspoređeni češće prema pozicijama, a rjeđe prema abecednom redu. Jedna od stvari koje se mistifikuju u vezi sa Cruijffom je i razlog zbog kojeg je uzeo broj 14, koji će kasnije proslaviti. Da li ga je slučajno odabrao (1970. godine, pred utakmicu sa PSV Ajndhovenom, u nedostatku svog dresa, nasumično uzima 14) ili je samo prkosio pravilima?
Bilo kako bilo, broj 14 je stajao na Cruijffovim leđima na Mundijalu 1974. godine, a bez obzira na prethodne uspjehe sa klubovima, u Zapadnoj Njemačkoj je zaradio svoju besmrtnost. Iako je Holandija poražena u finalu, upravo od domaćina, Cruijff je proglašen najboljim igračem turnira. Sva ljepota i genijalnost totalnog fudbala predstavljena je svijetu baš na ovom prvenstvu. Kasnije će mnogi veliki igrači i treneri potencirati taj momenat kao presudan u razvitku fudbala kakvog poznajemo danas. Još jedan čin sa ovog prvenstva upotpunit će sliku o buntovniku, koji ne odstupa od svojih načela. Kao “zaštitno lice” Pume, odbio je da nosi tri pruge Adidasa na dresu. Kompromis je bio sljedeći – svi igrači Holandije nose tri pruge, za Johana Cruijffa je specijalno dizajniran dres sa dvije.
Cruijff je bio avangarda u svakom smislu. Igrajući za Ajax, koji je prije dolaska Michelsa na klupu bio samo lokalni klub koji nije mogao da sanja o evropskom uspjehu, uveo je novinu u komunikaciju sa klupskim autoritetima. Do tada ustaljena praksa da domaći igrači stidljivo pričaju sa predsjednikom kluba o novcu potpuno je razbijena Cruijffovim postupkom da njegov tast pregovara o visini primanja. Nadmen, dovodio je do ludila čelnike kluba, kojima je kasnije donio i trofeje i slavu. Nedovoljno shvaćen i cijenjen, Cruijff, nakon nestvarno dobrih sezona u Ajaxu, odlazi u Španiju, za 922.000 funti i postaje najskuplji igrač.
Odlazak u Barcelonu je bio tipično Cruijffovski – bizaran i svojeglav. Real Madrid se dogovorio sa Ajaxom o kupovini, ali je Cruijff po svaku cijenu želio u Barcelonu. Razlog? Političke prirode – general Franko je bio naklonjeniji Realu, a Johan baš nije “mirisao” fašiste. Inat i prkos su govorili da je Barselona, ipak, pogodniji izbor za nastavak karijere. Za one koji vole da demistifikuju stvari, postoji logičnije objašnjenje – Rinus Michels je trenirao Barcelonu u to vrijeme. A možda su oba razloga tačna?
Barseloni je donio titulu nakon 14 godina, a kasnije će joj kao trener donijeti i prvi Kup šampiona, 1992. godine. Vreme provedeno u Kataloniji uticalo je na njega i taj osjećaj pripadnosti ga neće napuštati do kraja života. U vrijeme kada je bilo zabranjeno nazvati sina po katalonskom svecu, Johan je to uradio, pozivajući se na svoje holandsko porijeklo. “Ja sam Holanđanin, želim da dam sinu ime Jordi !” I dao je. Kao što je ostvarivao sve što je zamišljao na terenu.
Poraz od Milana sa Dejanom Savićevićem na čelu, u finalu Kupa šampiona 1994. godine, predstavljao je početak kraja Cruijffove karijere. Simbolično, jedan genije je srušio drugog.
Kontradiktornost i ambivalentnost Cruijffove prirode najbolje se očitava u njegovom odnosu i načinu komunikacije sa predsjednicima klubova. Sukobi sa Tomom Harmsenom i Josepom Lluisom Nunezom, izbacili su na površinu svu veličinu Cruijffovog ega. Referišući na Harmsenov srčani udar i Nunezovu porodičnu tragediju, izgovorio je kontroverznu rečenicu: “Bog ga je kaznio.” Cjelokupna ironija je u tome što je Cruijff bio ateista.
Ključ za tumačenje ovakve vrste komunikacije ponudio je jedan holandski novinar: “Johan vjeruje samo u sebe.”
Cruijffova retorika ostavlja prostor za različite vrste interpretacija i tumačenja. Da li društveni status i ugled nose određenu vrstu odgovornosti sa sobom? Da li se može opravdati ili barem razumjeti ovakav vid komunikacije? Koliko manji negativni dijelovi mogu uticati na sticanje cjelokupnog utiska, te kolika je važnost samog konteksta u kojem su misli verbalizovane?
Strastveni pušač (nakon operacije će cigarete zamijeniti lizalicama!) i nepopravljivi cinik je zauvijek ostao u srcima navijača Ajaxa i Barcelone. Iako je 2010. navijao za Španiju protiv Holandije, jer je njegova vizija fudbala otjelotvorena u igri španske reprezentacije i Barce, sunarodnici ga se nisu odrekli. Iako je iz inata prešao iz Ajaxa u Feyenoord, zauvijek će ostati najdraži sin Holandije.
“Na neki način, ja sam besmrtan.”
(TBT, Nedeljnik)