Oni znaju šta znače mjere štednje koje je uvela vlada u zamjenu za pozajmicu Međunarodnog monetarnog fonda i koliko su im one štete nanijele. Znaju da žele promjenu
Prošlo je osam godina otkada smo izašli na ulice na protest koji je doveo do svrgavanja našeg predsjednika Hosnija Mubaraka, “faraona”, koji je vladao 30 godina. Otad smo od onih koji glasaju prvi put postali oni koji to čine neprestano, izlazeći na biračka mjesta devet puta da na listićima izaberemo članove parlamenta, predsjednika ili se izjasnimo o ustavu. Naš sadašnji predsjednik, Abdel Fatah el Sisi, ponovo je izabran u aprilu da odsluži još jedan četvorogodišnji mandat – drugi po redu i, prema ustavu iz 2014. godine, posljednji. Ili smo barem tako mislili.
Egipatski parlament u februaru je na brzinu predstavio paket amandmana na ustav, kratko raspravljao o njima i usvojio ih. Ovlaštenja predsjednika su proširena – data mu je veća moć u nadgledanju glavnih stubova države, uključujući i ovlaštenje da imenuje glave sudskih organa – i produžena. Predsjednik se i dalje može birati na dva mandata, ali će svaki trajati šest godina. Sisi je posebno izuzet i bit će mu dozvoljeno da se ponovo kandidira pod novim uslovima. Mogao bi vladati do 2034. godine.
Predložene izmjene ustava podsjećaju na ustavne amandmane koje je Turska usvojila 2017. godine, a koje su Egipćani ismijavali tada. Video koji se vrtio po egipatskim društvenim mrežama rugao se Turskoj sa kompilacijom klipova o predsjedniku Recepu Tayipu Erdoganu.
“On se danas proglasio za zvaničnog diktatora.” “On je prekrojio ustav.” “Sve je u njegovim rukama.” “On je odlučio da se prethodne godine ne računaju.”
Stranica na Facebooku pod nazivom “Egipatska pozicija” sadrži video-snimke građana i jedno čudno poznato lice (kao što je ono politikologa Rababa el Mahdija) koje upozorava da bi prekrajanje ustava moglo da stvori novog faraona. Klipovi na kojima članovi parlamenta stoje pred punom skupštinom i osuđuju amandmane postali su viralni. Šesnaestoro poslanika 14. februara glasalo je protiv predloženih izmjena, a 485 za. Jedan od protivnika, Ahmed el Tantavi, rekao je da izmjene označavaju povratak još gorem sistemu od onog koji je 2011. svrgnut. Čak ni pod Mubarakom vojska nije bila toliko isprepletena sa poslovima vlade. Niti je opozicija bila toliko pritisnuta.
Amandmane tek treba pregledati, o njima raspraviti i odobriti ih specijalni komitet, a da se oni zatim vrate u parlament i o njima se raspiše referendum. Čitav proces mogao bi biti završen već sredinom aprila.
Mnogo onih koji su komentirali amandmane otpisali su referendum kao već riješen, ističući da je on namješten i da će biti lažirano da su građani rekli “da”. Pitanje koje se često postavlja među privilegiranima – ljekarima, profesorima, nekadašnjim poslanicima sa kojima sam razgovarala u Kairu – jeste da li Egipćani razumiju implikacije izmjena za koje će glasati. To pitanje je, u stvari, irelevantno. Ono što Egipćani razumiju jeste da bi Sisi mogao vladati narednih 15 godina. I znaju da već sada jedva da mogu izdržati.
Kada razgovarate sa ljudima na ulicama Kaira, na obodima grada ili u siromašnim, nepismenim naseljima, i kada otputujete u Aleksandriju, Minju ili još dalje na jug, postaje jasno da činjenice iz svakodnevnog života diktiraju javno mnijenje u vezi sa ustavnim izmjenama.
Ljudi znaju da su, otkada je predsjednik ponovo izabran, cijene sve više, a egipatska funta sve slabija. Karta za metro koja je 2014. koštala jednu funtu, sada košta sedam; boca plina nekada je bila osam, a sada je 50 funti. Oni znaju šta znače mjere štednje koje je uvela vlada u zamenu za pozajmicu Međunarodnog monetarnog fonda i koliko su im one štete nanijele. Znaju da žele promjenu.
Protivnici vlade, ili ovih ustavnih amandmana, kritizirali su predložene izmene, ali zasada samo nezvanično; niko nije pokrenuo kampanju za odlučno “ne”. Ipak, novonastala situacija predstavlja novu priliku, naročito za opoziciju da preokrene političku putanju zemlje.
Prekretnica revolucije 2011. dogodila se 1. februara iste godine, nekoliko dana nakon što je policija napustila položaje, a demonstranti pozvali na najmasovniji protest do tada. Tada sam čula prijatelje i porodicu koji su se plašili da izađu na ulice da će i oni otići na protest. Željeli su biti dio toga. Taj trenutak doveo je, na kraju, do toga da Mubarak bude svrgnut. Isto tako, najavljeni referendum je trenutak u kojem treba mobilizirati nezadovoljne građane.
To je prilika za ljevicu, liberale i sve druge sa bilo kakvom političkom ili ekonomskom snagom da povedu kampanju protiv izmjena ustava i zaštite narod od nasilja i zastrašivanja na biračkim mjestima. Ovo je prilika da povratimo makar dio političke slobode koju smo izgubili.
Ovo je, također, prilika za predsjednika Sisija. Parlamentarac Talat Kakil nedavno je upitao, govoreći o amandmanima: “Da li je iko konsultirao ustavotvorce ili samog predsjednika? Znamo li uopće da on želi ostati na funkciji?”
Govorio je o tome da je izmjene predložio odabrani krug zakonodavaca u savezu sa predsjednikom. Sisi ih sada može odbiti sa obrazloženjem da oni krše njegov ugovor sa narodom Egipta.
Predsjednik je 2017. u intervjuu za CNBC obećao da će se povinovati principima ustava, naročito ograničenju mandata. Na narodu je da podrži te principe u narednim mjesecima. Osim ako predsjednik to ne učini sam što prije, što bi bilo mnogo značajnije za ovu zemlju.
(TBT, NYT)