Piše: Eliane Glaser, thebosniatimes.ba
Iako sam svojeglava Jevrejka sa doktoratom na temu iz historije antisemitizma, oklijevam se umiješati u debatu o antisemitizmu u Laburističkoj partiji. Ako bih opisala optužbe kao preuveličane, riskirala bih da i sâma dobijem antisemitsku etiketu. Naravno da se treba boriti protiv autentičnih slučajeva antisemitizma, ali njih u Laburističkoj partiji nema ništa više nego u drugim partijama. Dugotrajna ofanziva laburističke desnice i konzervativaca nije samo nepravična i štetna po Laburističku partiju i ljevicu u cjelini, već nepromišljeno ponavlja i utvrđuje antisemitske stereotipe.
Glavni neprijatelj populističke desnice je „liberalna elita“. Ova fraza namjerno povezuje dva različita entiteta: velegradske intelektualce i globalni kapitalizam. U svom govoru o „građanima nigdine“, održanom 2016, Theresa May je izjavila da su „liberalizam i globalizacija… ostavili ljude na cjedilu“. Ovim retoričkim manevrom gnjev građana prema bankama i multinacionalnim korporacijama preusmjerava se prema pripadnicima prekarne srednje klase: univerzitetskim predavačima, novinarima i ljevičarskim poslanicima.
Pretvaranje ove relativno nemoćne „elite“ u žrtvenog jarca podsjeća na antisemitsku fantaziju o obeskorijenjenom kosmopoliti koji je istovremeno i dio međunarodne finansijske mreže. Ideja da predrasude bujaju upravo među „brbljivim klasama“ Sjevernog Londona, nehotice priziva stari antisemitski stereotip. Također, ona podriva osobine koje su već na udaru u našem filistarskom vremenu: intelektualizam, stručnost i racionalnost.
Optužbe za antisemitizam služe se heremeneutikom podozrivosti, nerijetko otkrivajući više godina stare primjere snimljene na sastancima, ili zaturene po društvenim medijima. Ovakav pristup replicira klasičnu dinamiku teorija zavjere, uobičajene crte tradicionalnog antisemitizma. Jezik ovih optužbi također nalikuje jeziku antisemitizma – „ljaga“ ili „pošast“ koja je „inficirala“ partiju, mora se „iskorijeniti“. Ne tvrdim da su kritičari antisemitizma sa desnice i desnog centra zapravo antisemiti, već da njihova kampanja ima svirep higijenski prizvuk koji sa sobom nosi neprijatne i ironične odjeke koji mogu voditi iracionalnim ishodima. Pokušaji da se razotkrije skrivena mržnja predstavljaju osnovnu odliku asimetričnog poistovjećivanja antisemitizma sa ljevicom. Desničarski antisemitizam se smatra očiglednijim, te stoga ne privlači tako temeljno ispitivanje. Na ljevicu se primjenjuju stroži aršini, a statistički dokazi se zanemaruju u korist tabloidnih otkrića.
U ponedjeljak, u emisiji Danas, laburistička poslanica Siobhain McDonagh izjavila je da se „politika radikalne ljevice u velikoj mjeri sastoji od protivljenja kapitalistima, pri čemu se Jevreji vide kao finansijeri kapitala, pa je ta politika dakle protiv Jevreja“. Voditelj, John Humphries, prekinuo ju je pitanjem: „Drugim riječima, da biste bili antikapitalista morate biti antisemita?“ „Da“, odgovorila je McDonagh, „možda to ne važi za sve, ali svakako postoji i ta struja“. Nisam mogla vjerovati svojim ušima, ali McDonagh nije usamljena u ovakvim tvrdnjama. U magazinu New Statestman, Matt Bolton i Frederick Harry Peats pisali su o „dubokim teorijskim temeljima lijevih kritika kapitalizma koji logično vode u antisemitizam“.
Ovakvi komentatori uspostavljaju veze koje bi sâmi smatrali antisemitskima kada bi se izvele u suprotnom smjeru. Oni ističu razliku između postupaka države Izrael sa jedne strane, i Jevreja sa druge, ali pritom kritike na račun Izraela često prepoznaju kao bar latentno antisemitske.
Zahvaljujući Holokaustu optužbe za antisemitizam odlikuje izvjesna isključivost sa kojom nema rasprave i to kritičari Jeremyja Corbyna eksploatišu u političke svrhe. Istina je da se Corbyn i neki njegovi saveznici tvrdoglavo ukopavaju u svojim pozicijama i vrte se u začaranom krugu, ali mnoge optužbe koje im se upućuju su zaista nedostojne rasprave jer im je jedini cilj podrivanje ljevice. Nakon što je prošlog mjeseca napustio Laburističku partiju, poslanik John Ryan je rekao da antisemitizam „nikada“ nije bio problem sve dok Corbyn nije došao na čelo partije. Ali ja sam još prije 15 godina napisala prikaz zbirke eseja na temu percipiranog uspona „novog antisemitizma“ na ljevici.
Ono što je novo jeste Corbyn osuda finansijske pohlepe koja uništava naše društvo. Analiza šire društvene i ekonomske moći dugo je izostajala u britanskoj politici, tokom decenija prevlasti „novih laburista“, i ona još uvijek izostaje na desnom krilu Laburističke partije. Corbynova poruka je duboko rezonirala sa mnogim ljudima, ali sada biva ugušena i ušutkana pričom o antisemitizmu.
Neke zavjere – koje ne uključuju Rotschilde – zaista su stvarne: poput mreža offshore poreskih utočišta i „fasadnih“ kompanija, ili veze između ruskog novca, Facebooka, Cambridge analitike, Trumpa i brexit kampanje. Bolton i Peats kritikuju Korbinov prikaz „parazitskog jednog procenta najbogatijih“ koji isisava život iz „realne ekonomije“, i „globalne elite“ koja „ne proizvodi ništa opipljivo, već samo stvara novac iz novca“. Ali taj prikaz je tačan.
Kada analiziramo odnose moći otkrivamo ogromnu i sve veću provaliju između bogatih i siromašnih, i ljevicu koja je još uvijek slaba u poređenju sa neoliberalnom hegemonijom i probuđenom populističkom desnicom. Medijska bura oko antisemitizma dodatno podriva levicu i to u trenutku kada nam je više nego ikada ranije potrebno da se suprotstavimo sasvim stvarnim finansijskim elitama koje uništavaju naš svijet. Ne smiju dozvoliti da nas ova hajka ušutka.
(TBT, London Review of Books)