Piše: Tim Wu, thebosniatimes.ba
Stalno slušamo kako je Amerika podijeljena i polarizirana kao nikada ranije. Ali kada je riječ o mnogim važnim pitanjima javnih politika, to naprosto nije tačno. Oko 75% Amerikanaca smatra da bi trebalo uvesti više poreze za superbogataše. Ideja o federalnom zakonu koji bi garantirao plaćeno porodiljsko odsustvo uživa 67% podrške, 83% građana podržava jake garancije neutralnosti interneta, više od 60% zahtijeva strožije zakone za zaštitu privatnosti, 71% građana smatra da bi trebalo dozvoliti uvoz lijekova iz Kanade, a 92% želi niže cijene lijekova. I ovo je samo dio stvari oko kojih se većina Amerikanaca slaže.
Ključna politička činjenica našeg doba nije polarizacija, već nesposobnost velikih dvopartijskih većina da dobiju ono što žele po pitanjima poput ovih. Nazovimo ovaj fenomen tlačenjem supervećine. Ono što razgnevljuje javnost nisu samo demagogija i politička podijeljenost, već i ignoriranje volje većine.
Neko će možda odgovoriti da ovo izvrdavanje volje naroda nije nužno zabrinjavajuće. Ovaj argument kaže da je zakonodavstvo koje se zasniva samo na volji velike većine isto što i populizam. Javno mnijenje je, tvrde zastupnici ovog stanovišta, previše slabo informirano da bi se uzimalo za ozbiljno.
Tačno je da javne politike zahtijevaju stručnost. Ali ne mislim da je to što građani smatraju da su cijene lijekova previsoke, da bi porezi mogli biti pravičniji, da su zakoni koji štite privatnost previše slabi, a da su monopoli previše privilegirani, pokazatelj njihovog neznanja.
Drugi nas podsjećaju da su SAD demokratska republika, a ne direktna demokratija, te da je naš ustav skrojen tako da se izbjegnu ekstremi vladavine većine. Većine ponekad žele stvari – poput zabrane knjiga ili progona manjina – koje im naprosto ne treba dati.
To je tačno. Isto tako, tačno je i da promišljen proces odlučivanja i sklapanja kompromisa proizvodi bolje javne politike nego puko sprovođenje volje većine. Ali ove brige imaju malo veze sa situacijom u kojoj se trenutno nalazimo. Pozivanje na ustavni princip pretvorilo se u sraman izgovor. Autori ustava donesenog neposredno nakon narodne revolucije, teško da su smatrali da treba ignorirati volju većine. Cilj ustava je da omogući fina dotjerivanja demokratije, a ne njeno gušenje.
Najbolji historijski presedan za doba u kojem se nalazimo jeste doba progresivizma. Tokom prvih decenija 20. vijeka američki građani su glasali za političare koji su podržavali ekonomske reforme poput zakona koji ograničavaju maksimalno radno vrijeme i uvode zabranu dječijeg rada. Ali Ustavni sud je obarao skoro svaki pokušaj uvođenja ovakvih zakona tvrdeći da su oni protivustavni.
U naše doba, prvenstveno je Kongres taj koji sprečava donošenje ili razmatranje popularnih zakona (povremena javna slušanja se ne računaju kao ozbiljna razmatranja). Čitave kategorije javnih politika su de facto unaprijed isključene iz razmatranja zahvaljujući kombiniranom utjecaju krupnih industrija i interesa donatora. Ne postoji principijelna odbrana ovakvog stanja stvari – i zaista, niko i ne pokušava da za njega ponudi opravdanje. Umjesto toga, oni koji od ovog zakonodavnog zastoja imaju najviše koristi pravdaju ga neubjedljivim pozivanjem na stroge odredbe našeg sistema podjele vlasti.
Predsjednik kao zastupnik većeg broja birača bi mogao dati izlaz iz ovog problema. Trump jeste nagovijestio da podržava popularne mjere obećavajući kontrolu cijena lijekova, izgradnju javne infrastrukture i promjenu trgovinske politike u korist obespravljenih radnika. Međutim, on je nakon dolaska na vlast (uz par izuzetaka poput međunarodne trgovine) izgubio interesiranje za želje građana i umjesto toga se posvetio polarizirajućim pitanjima poput imigracije, koja nije glavna briga većine građana, već opsesija glasne manjine.
U trenutku kada SAD ulaze u novu kampanju za predsjedničke izbore, trebalo bi da pokrenemo otvorenu debatu o tome koji su kandidati najspremniji da sprovedu ekonomske politike koje odgovaraju volji supervećine. Da, građani mogu pogriješiti, ali isto važi i za eksperte, lobističke grupe i polarizirajuće političke frakcije. Tvrditi da dvije trećine stanovništva u principu treba da dobiju ono što žele nije populizam već poštovanje demokratije.
/Autor je profesor prava na univerzitetu Columbia i autor knjige „Prokletstvo veličine: borba protiv monopola u novom zlatnom dobu, The Curse of Bigness: Antitrust in the New Gilded Age“/
(TBT, The New York Times)