Najzanimljivija stvar u konzervativnoj američkoj politici trenutno nije pokušaj Donalda Trampa da izađe kao pobjednik iz bitke iako je poražen na svim frontovima, već ideološka borba oko monologa Tuckera Carlsona, političkog komentatora sa Fox Newsa, u kojem je on optužio republikance za izgradnju antiporodičnog ekonomskog sistema kojim dominira novac, a koji bi mogao biti „neprijatelj zdravog društva”.
Carlsonov monolog suštinski je sadržao teme koje inače dominiraju njegovim diskursom otkada je postao populista – besmislenost elita, nepromišljenost dvopartijskog konsenzusa o imigracionim pitanjima, neuspjeh republikanskih lidera da odbrane nacionalni interes. Ali, šireći te teme, on je prelazio sa kulture na ekonomiju, sa kritike liberalnog kosmopolitanizma na kritiku libertarijanizma, sa lamenta nad propašću američke porodice na argument da se krivica za tu propast može pripisati kako kapitalizmu, tako i socijalnom liberalizmu.
Uspio je isprovocirati svakog konzervativca. Jedna grupa optužila je Karlsona za konspirativni socijalizam u kojem se preuveličava ekonomska bijeda, ignoriraju plodovi kapitalizma, a obični ljudi ohrabruju se da za sve krive elitu umjesto da gaje ličnu odgovornost. Druga grupa praktično je rekla, ne, ima smisla to što Tucker govori – tržišnu ekonomiju neminovno oblikuju javne politike koje vode dvije partije koje su podbacile u promoviranju interesa radničke klase, a da je socijalnim konzervativcima naročito neophodan okvir političke ekonomije za promoviranje institucija – porodice, posla, susjedstva – na kojima počiva građansko društvo.
Da bi postojala zdrava američka desnica, konzervativci moraju voditi upravo ovakve polemike. A to je ujedno i rasprava koju Fox News treba promovirati, pošto je Fox nerijetko odgovoran za podsticanje populizma, ali na takav način da on ostaje isprazan i ne usredsređuje se na pitanja o kojima je istinski potrebno raspravljati.
Ključno pitanje Carlsonove rasprave sadržano je u rečenici koju je napisao David French iz National Reviewa, jedan od kritičara monologa: “Postoje rane koje javna politika ne može zaliječiti.” To je krucijalni uvid u stanje stvari, svojevrsno upozorenje za tvorce javnih politika svuda – ali to može postati i zamka, izgovor da se ne uradi ništa. A upravo se to posljednjih decenija konzervativcima događalo prečesto: postali su beznadežni, a da nisu ni pokušavali progurati javne politike.
Primjer: Moderni konzervativizam našao se na ispitu sedamdesetih godina u vrijeme inflacije, a u periodu nakon finansijske krize 2008. godine veliki broj konzervativaca bio je ubijeđen da ne postoji ništa što bi Savezne rezerve mogle da urade u vezi sa armijama nezaposlenih ljudi, a da ne upadnu u istu inflacionu spiralu. U retrospektivi to je bio pogrešan stav, inflacija od koje su strahovali nikada se nije desila, a oporavak ekonomije se usporio. Nadničari su bespotrebno trpjeli.
Drugi primjer: Iako je istina da degradacija američke porodice potiče sa više frontova, također je istina da je četrdesetih i pedesetih godina mješavina vladine politike, sindikalnih napora i konzervativnih rodnih normi ustanovila “porodične doprinose” – nivo prihoda koji je omogućavao da samo jedan član izdržava čitavu porodicu. Možda nije moguće iznova stvoriti porodični doprinos u manje ujedinjeno i više feminističko doba – ali jesmo li sigurni u to? Da li stvarno ne postoji ništa što bi konzervativci mogli učiniti po pitanju troškova dječije nege, roditeljske želje da rade polovinu radnog vremena, problema koji je Elizabeth Warren jednom nazvala “zamka duplog prihoda”? Ako su broj sklopljenih brakova i natalitet opali zajedno sa krahom porodičnog doprinosa, možda bi trebalo da pokušamo da obnovimo tu ekonomsku osnovu prije nego što proglasimo krizu porodice ranom koju politika ne može zaliječiti.
Posljednji primjer: historijski gledano, konzervativizam je paternalistički, sklon različitim oblicima cenzure i zabrane u ime zaštite vrlina za koje oni koji kritiziraju Carlsona smatraju da ih ova vlada ne može očuvati. Ali desničarske elite umorile su se od cenzuriranja pornografije, prećutno su prihvatile širenje kasina i kockarnica, pristale na komercijalizaciju marihuane i prihvatile činjenicu da je internet pokorio djetinjstvo i adolescenciju.
Konzervativizam je odustao od prvobitnih pretpostavki o tome na koji bi način javni paternalizam trebalo da podstiče lične vrline. Poenta je u tome da je javna politika vrlo rijetko lijek za sve, ali ona često može biti korektivnog karaktera. Dio Carlsonovog monologa o kojem bi oni koji ga kritiziraju trebalo posebno da razmisle je kraj, kada Carlson ukazuje na to da u odsustvu korektivnih mjera koje “štite normalne porodice”, čak će se i normalni na kraju okrenuti socijalizmu i odabrati ljevičarsku korekciju koja prosto kaže – pa, vidite, režemo korporativni porez, tako da ništa ne možemo uraditi.
(TBT, NYT)