Vikram Singh navikao je da živi terorisan stvarima koje ne može da kontroliše, od kiša koje ne padaju do insekata koji mu uništavaju usjeve. Nedavno je još jedna nevolja na koju ne može da utiče potresla njegovu porodicu – rast cijena.
“Sve je poskupilo”, rekao je Singh nedavno dok su drugi članovi porodice brali pamuk na svom parčetu zemlje. Odmah je nabrojao: sočivo koje je osnova ishrane ove porodice; ulje sjemenki pamuka koje se daje kravama muzarama. Đubrivo. Dizel-gorivo za traktor. Odjeća i školski pribor za četvoro djece.
U ovoj zemlji sa preko 1,3 milijarde stanovnika, kao i u mnogim drugim zemljama u razvoju, sve je manje novca. Kontinuirani rast cijena predstavlja globalnu promjenu pošto Savezne rezerve SAD – poznate kao svjetska centralna banka – neprekidno podižu kamate, kao što se desilo 19. decembra.
Investitori povlače novac iz zemalja u razvoju koje smatraju rizičnim i ulažu ih u bezbjednije i stabilnije ekonomije. To je dovelo do devalvacije nacionalnih valuta od Argentine preko Turske do Indije, a onda i do rasta cijena, dok se dugovi uvećavaju.
“Poljoprivrednici gube novac”, ističe Singh. “Mi samo preživljavamo. Zarađujemo sve manje, a troškovi su sve veći.”
Dok novac napušta tržište i komercijalne aktivnosti se usporavaju, raste zabrinutost zbog usporavanja rasta u globalnoj ekonomiji. To se nadovezuje na već postojeću krizu na tržištu nekretnina širom svijeta.
Globalni investitori pretprošle godine donijeli su na tržište 315 milijardi svježeg kapitala i povezali tržišta rastućih ekonomija, ne računajući Kinu. Prošle godine, priliv je pao na 105 milijardi do oktobra. Ekonomije Turske, Argentine, Indije, Indonezije, Malezije, Tajlanda i Južne Afrike doživjele su pad.
“To je savršen koktel rizika za tržišta u usponu”, ističe Nafez Zouk, vodeći ekonomista za rastuća tržišta na Oxfordu.
U Turskoj i Argentini, strmoglavi pad valuta odveo je kompanije koje su se zadužile u dolarima u nemoguće dugove. Argentina je bila primorana da najavi mjere štednje i da od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) zatraži raniju isplatu sredstava iz dogovorenog zajma u visini od 50 milijardi dolara.
Zvanični podaci u Indiji pokazuju ekonomski rast od sedam posto, ali je on sve sporiji. Stopa inflacije, ispod četiri posto, nije za uzbunu. Indija, međutim, uvozi više dobara nego što izveze. I najmanji rast cijena, bilo koji faktor koji može uticati na kompanije da obustave zapošljavanje, predstavlja veliki izazov za Indiju gde jedan od petoro ljudi preživljava sa 1,90 dolara dnevno, prema podacima Svjetske banke.
“Indija je veoma ranjiva zemlja kada je reč o prilagođavanju svjetskim kamatama”, kaže Joseph E. Stiglitz, nekadašnji glavni ekonomista Svjetske banke.
Indija izvozi više od 80 posto svoje nafte. Nafta se cijeni u dolarima. Pošto se cijena od 2016. godine udvostručila, to je, u kombinaciji sa 10 posto pada u vrijednosti rupije ove godine, dovelo do poskupljenja svih proizvoda od petroleja koji se koriste u indijskoj industriji.
Zabrinutost zbog povećanja duga raste, naročito pošto premijer Narendra Modi neograničeno troši novac kako bi zadobio podršku naroda pred ovogodišnje izbore. Loši zajmovi u Indiji guše bankarski sistem koji kontroliše vlada, a vlada je u klinču sa Bankom rezervi Indije, pošto želi da banka dio svog novca proslijedi na finansiranje javnih troškova. Ova drama smatra se napadom na nezavisnost centralne banke, a nedavna ostavka guvernera Urjita Patela samo je doprinijela tom utisku.
Sve ovo dovelo je do toga da investitori povuku novac iz Indije, oslabivši tako indijsku rupiju.
U Gudžaratu, jednoj od saveznih država Indije i poslovnom centru, mnogim lokalnim industrijama neophodne su sirovine iz uvoza – naročito petrolej – kako bi nastavile sa proizvodnjom. Najveći grad Gudžarata, Ahmedabad – zagušljiva, zakrčena saobraćajem metropola sa šest miliona stanovnika – obiluje fabrikama za proizvodnju plastike.
Cijena proizvoda od petroleja porasla je za 35 posto. U isto vrijeme, prezasićenost fabrikama plastike u svijetu spriječava proizvođače da podignu cijene, što negativno utiče na profitabilnost.
U predstavništvu Mercedesa u centru Ahmedabada, gdje najskuplji sedan košta 35 miliona rupija (više od 486.000 dolara), navode da je slabljenje rupije dovelo do pada cijena vozila. Vrhunski modeli u ponudi uvezeni su iz Njemačke.
Nedaleko odatle, oko šest stotina ljudi živi bez struje u straćarama napravljenim od dasaka, plastike i zarđalog aluminijuma. Voda se dovozi jednom dnevno u cisterni. Djeca nemaju ni igračke.
Većina ovih porodica došla je sa sela, zarađuju manje od tri dolara dnevno i nerijetko lutaju gradskim ulicama u potrazi za odbačenim materijalima koje bi mogli da prodaju.
Laksman Goel (38), otac dvoje djece, na taj način je uštedio dovoljno novca da otvori čajdžinicu. Isprva je dnevno zarađivao 1.500 rupija, odnosno oko 21 dolar. Međutim, cijena uglja na kojem kuha čaj se od prošle godine udvostručila, te on sada na dnevnom nivou zaradi 300 rupija. Ne uspijeva da pokrije troškove.
“Ovi siromašni ljudi ne mogu da mi plate više”, kaže on.
Shahbaz Ansari (17) honorarno je zaposlen; krpi kamionske gume na očevoj tezgi pored puta. Završava srednju školu, a mašta o poslu u klimatizovanoj kancelariji.
“Imaš li para da podmitiš nekoga za posao?”, gunđa Gohel. “Niko ne dobija posao čim završi srednju školu.”
Čak i djeca iz srednje klase brinu o budućnosti.
“Vrijednost rupije sve je manja svakog dana”, kaže Vatsal Thakkar, (18), student poslovne administracije. “Plate padaju, tako da ja razmišljam o odlasku u Kanadu.”
Sjeverozapadno od Ahmedabada u gradiću Kadi, bogatstvo porodice Singh zavisi od njihove zemlje. Prošle godine, kiše su uništile usjeve pamuka. Ove godine prepolovila ih je zaraza insektima.
Gorivo za traktor je poskupilo. Kada ono što su ubrali odnesu na prodaju, ne mogu da pokriju ni troškove proizvodnje.
“Nakupci odlučuju o cijeni”, kaže Sing. “Ne odlučujem ja.”
Trgovci, sa druge strane, tvrde da su i sami prepušteni nemilosti svjetskih sila, te da prihvataju cijene koje diktira svijet, od New Yorka do Sao Paula.
“Sada gubimo novac”, kaže Prahlad Bhai Pate, još jedan uzgajivač pamuka iz Kadija. On je inače polovinu svog pamuka prodavao domaćim fabrikama, a drugu polovinu izvozio u Kinu, Bangladeš, Vijetnam i Pakistan. A sada, samo ga bere i skladišti; čeka bolje dane. Cijena koju može da dobije za izvoz preniska je da bi pokrila troškove, kaže on.
(TBT, NYT)