Piše: Nejra Latić-Hulusić, thebosniatimes.ba
Ima jedna priča, za koju sam čekala pravi trenutak da vam ispričam, a da je shvatite. To je priča o vukojadini, a ispričaću vam je sada u danima dok se satrapima gubi tlo pod nogama pa prozivaju sve koji nisu uz njih – izdajnicima zemlje. U svom jadu, usta im pjene, a okruženi nepismenim i nemaštovitim uhljebima ne stižu smisliti pametniju kampanju od «Ko ne skače (kako Bakir svira) – mrzi Bosnu! Hej! Hej! Hej!».
Dešavalo se nekada, dok je još bilo stada u našim planinama da ih napadne vuk. Desi se tako i da vuk napadne visoko sjajnu (trudnu) ovcu jer takva najsporija. Pričaju čobani da vuk zakolje majku, ali nikada ne dira janje u utrobi. Pa, zaključe, vidiš – i vuk ima milosti. Takvo janje, obično preživi uz brigu čobana i odraste, kažu, u razigranu, tersavu i buntovnu ovcu koja slavi svaku sekundu svoj poklonjenog života i takvo janje se zove vukojadina. Tužna strana ove priče je što se pročulo da vukojadina liječi sve bolesti, jer se smatralo da većina bolesti dolazi od strahova, pa biva, kad se previje koža takvog janjeta na ranu ili se pojede neki njegov dio, izliječiće se strah bolesnika, a bolest će se prepasti i povući. Jer vukojadina se ničega više ne boji. Vukojadina se rodila gledajući smrt u oči i preživjela. Preživjela zahvaljujući žrtvi majke i milosti vuka.
Vukojadini u sve diraj, ali ne dovodi mu pitanje ljubavi prema majci koju nije ni vidjelo.
Vidite li gdje ovo ide? Da? Ovi mladi ljudi, što nam spočitavaju ove patriote sa Poljina da ne volimo Bosnu i Hercegovinu-majku, su vukojadina. Samo što vuk iz naše priče nije imao milosti. Nas bi vuk rado poklao da je mogao. Poklao bi da desetine hiljada mladih momaka ne leži pod zemljom sada kako bismo mi danas živjeli. Zato, sve nam dirajte, nemamo mi šta više ni izgubiti, ali nam ne dovodite u pitanje ljubav prema majci koji nikada nismo ni vidjeli i prema onima koji su se od svojih života rastali da nas vuk ne pokolje.
Nisu oni ginuli za vašu Bosnu, da je kao njivu dajete u amanet dalje jer ste uvjereni da je neko našu mater u amanet ostavio samo vama. Oni su ginuli su za nas. Ginuli su da nas ne pokolju pa da jedan dan sebi ovu zemlju napravimo kako treba, a ne da kulučimo za nekog trećeg satrapa da preko svetih kostiju sebi vile prave.
NE! Nećete našu kožu motati oko svojih rana. Nećete nama sanirati svoje gljivične infekcije koje ste po zemlji rasprostranili jer se dovodili da ovu zemlju vode vaše poslušnike koji su zaraženi pohlepom. Nećete našim mesom liječiti svoje sifilise koje ste fasovali spavajući sa stvarnim neprijateljima ove zemlje.
Nećete nas klati za lijekove jer mi smo ljudska vukojadina. Nismo ovce. Svašta vukojadine mogu podnijeti. Stotine poruka na socijalnim mrežama od SDA simpatizera koji su ratovali 1993. po klagenfurtima na rasprodajama za televizore na kojima će gledati našu tragediju, a u kojima nam prijete silovanjem, «davljenjem lažnom maramom koja mi je na glavi «… Ali, ono što ja, kao vukojadina, ne mogu i neću podnositi je pravljenje spiskova «izdajica i nepatriota» prema SDA kroju, a jedini razlozi koje za to imate su da ljudi ne daju svoje kože da liječe boleščure koje ste vi fasovali. Pa, onda s visine kažete, da ne znaju oni bolje nego biti izdajice, jer su mladi i nisu rat vidjeli izbliza. Kako nismo, kad smo to prvo ugledali čim smo oči otvorili?!
Ja ne znam ko je bio u ratu, a ko nije. Meni to nije argument. Ali evo na vašom terenu – Ne volim vas ja, vukojadina, a imam sve osobine patriotkinje po vašem kroju: maramu na glavi, staž u ratu, rađam djecu…
Za razliku od vaše djece, koju ste svi redom sklonili u ratu sklonili po ljubljanama, minhenima i stambolima, pa od tamo pjevali patriotske pjesme, ova vukojadina koja piše je kuhala sa majkom neke od posljednjih obroka momcima koji se nikada nisu vratili sa Vlašića 1995. Jedan mi je bio tako lijep da mi se stomak zavrtao kad ga ugledam, sad znam da sam se tad i zaljubila prvi put, a sam mislila da mi je pokvaren stomak od splačina koje smo jeli. Nije se vratio sa Vlašića, ja se ne sjećam kako se zvao, ali mi danas u dovi padne na pamet njegovo nestvarno lijepo lice.
Onda je rat prestao, pa ste vratili tu djecu sa nama u škole. Ja sam u školu išla u nečemu što više ličilo na Ugarak papuču nego na sandalu, pa su nam se podsmijavale ove vaše sultanije i gazije što su došli u oklopima Benetona od glave do pete. I tako je ostalo i danas.
Mi se više ničega ne bojimo i ne stidimo se više. Ne bojimo se ostati bez posla radi vas, ne bojimo se ni naći prijatelja u Banjaluci jer znamo da i tamo vukojadine ima i da su isti kao i mi. I da ćemo skupa svojim vukovima doći slobode kad-tad.
A, vi koji sjedite na minderima okruženi balavim klimoglavcima, jer se bojite svake kritike, ste bolesni jer niste zračili. Vi ste posljednji koji možete praviti spisak izdajnika ove zemlje. Jer, evo, ova vukojadina je bila u ratu i voli ovu zemlju i dobro je pismena politički da vidi ko je ovdje patriota. Jer vukojadina je umjesto slikovnica koje nije imala, pod svijećom sa 9 godina čitala djela rahmetli Predsjednika i memoare Winstona Churchilla koji su se složili da progres nikada neće doći od mirnih i pokornih nego od mladih i buntovnih.
I, evo ova buntovna, zajapurena vukojadina ovdje, u ime ovog ljiljana na glavi sa slike iz 1995. i ove marame 2019. vas proglašava izdajnicima svega što mi je sveto.
Izdali ste šehide i pale borce. Izdali ste ljudskost. Izdali ste demokratiju. Izdali ste pravdu.
A, izdajnikom ću da smatram i sve one koji vam nađu olakšavajuću okolnost pa se s vama udruže jer onda su oni ti koji su nama, preživjeloj vukojadini kože oderali da liječe satrapa i onda je odgovornost za naše duše na njima.
A, ako vaša laž ipak ostane zadnji zapis u historiji, onda ovako: Ako su SDA-ovce patriote, ja sam izdajnica, ako su SDA-ovnovi bosanci, ja sam sa Jupitera, ako su SDA-ovce bošnjakinje ja sam maurka, a ako ste vi vjernici ja sam ponosni murted od te vaše vjere.
(TBT)
