Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
U romanu Čiča Tomina Koliba postoji scena u kojoj vlasnica plantaže objašnjava Čiča Tomi da bi kao slobodan čovjek sigurno živio lošije nego kao rob. Ali Čiča Toma se ne slaže sa njom. „Zašto, Tomo“, pita ona. „Svojim radom sigurno ne bi zaradio dovoljno za sve što ovdie imaš“. „Znam to, gospođo“, odgovara Toma, „ali više bih volio da oskudijevam u onome što je samo moje, nego da imam sve najbolje, ali tuđe.”
Već dugo je misterija – naročito za ljude koji imaju udoban život – zašto oni koji nemaju dovoljno ponekad biraju da dobiju još manje. Liberali to doživljavaju veoma lično u situacijama kada grupa koja bi od promjene određene politike imala najviše koristi tu promjenu uporno odbija. Pretpostavlja se da su u pitanju ljudi koji su nedovoljno ili pogrešno obaviješteni, glupi, naivni ili okrutno zavedeni.
Bilo da siromašni Amerikanci demonstriraju protiv opće zdravstvene zaštite koju nemaju ili da direktni korisnici EU fondova traže napuštanje EU, oni koji rade protiv sopstvenih interesa izazivaju podsmijeh i zbunjenost.
Dalje siromašenje nije cilj koji bi siromašna osoba svjesno odabrala – glasi uobičajeni argument – pa je otuda jasno da se takve osobe ponašaju iracionalno i zaslužuju ono što će ih snaći.
Nejasno je zašto su liberali, naročito oni dobrostojeći, zatečeni činjenicom da neki ljudi glasaju protiv sopstvenih materijalnih interesa. Jer i oni sami to stalno čine. Svaki put kad glasaju za laburiste ili drugu stranku koja planira povećati poreze za bogate i redistribuira dohodak, oni glasaju na sopstvenu štetu. Istina, oni su u boljoj poziciji da podnesu finansijske udare nego ljudi na suprotnom kraju dohodovne skale. Ali nije sve u koristi. U najvećem broju slučajeva to čine zato što u domenu politike ne žele da se rukovode samo ličnim materijalnim blagostanjem. Kada daju glas, oni razmišljaju o tome u kakvoj zemlji žele živjeti i o vrijednostima do kojih im je stalo.
Vjerovanje da glasači iz radničke klase drugačije pristupaju politici uvreda je za radničku klasu. Upravo takav stav pruža municiju desničarskim kulturnim ratnicima u borbi protiv „dobročiniteljskih priobalnih elita“ u Americi. Neki liberali zaista vjeruju da bolje znaju šta je dobro za pripadnike radničke klase nego oni sami.
Ali infantilizacija ljudi u ime poboljšanja njihovog stanja, osim što predstavlja problem po sebi, djeluje kontraproduktivno. Ako vam je polazna premisa da oni koji drugačije misle postupaju iracionalno ili su nedovoljno sofisticirani da bi razumjeli sopstveni interes, politički angažman i dijalog više nisu mogući. To dalje podrazumijeva da ispitate njihovu logiku, a onda pokušate da je osporite i srušite na svaki mogući način, u nadi da će neko možda prihvatiti izmijenjenu perspektivu i predomisliti se.
To je, naravno, bio jedan od velikih izazova brexita. Dvije stvari koje pouzdano znamo jesu da će izlazak Britanije iz EU najviše pogoditi siromašne, naročito ako se ne postigne sporazum, kao i da je vjerovatnoća opredjeljenja za izlazak utoliko veća što je glasač siromašniji.
Uz nekoliko časnih izuzetaka, zagovornici ostanka u EU su na taj paradoks reagirali odustajanjem od daljih pokušaja vođenja pristojnog dijaloga i hvatanjem za glavu pred glupošću stada koje skače sa litice u vjeri da ih dolje čeka konačni obračun dobra i zla. Ali takav pristup nije dao rezultate prije referenduma. A ne daje ih ni sada.
Razlog je donekle i to što ovi glasači ne vjeruju u zastrašujuće prognoze. Jedna nedavna anketa je pokazala da većina smatra da brexit nije tako velika kriza kao što je bio finansijski kolaps ili štrajk rudara. Drugim riječima, oni ne odbijaju mogućnost pogoršanja stanja u zemlji, ali smatraju da su već preživjeli i mnogo gore od toga. Možda je u pitanju samozavaravanje ljudi koji znaju samo za stabilnost, kao što tvrdi i Fintan O’Toole u svom nedavno objavljenom članku. „Ovakvu igru može igrati jedino zemlja koja ne zna šta znači kolaps političke vlasti“, napisao je. Da li je tako nećemo znati dok ne bude prekasno.
Takođe, mnogi su glasali za nešto što je po njihovom uvjerenju veće i važnije od ličnog interesa. Anketa Centra za društvena istraživanja pokazuje da je tabor za ostanak u EU u velikoj mjeri potcijenio značaj koji su njihovi protivnici pridavali suverenitetu. Među četiri vodeća razloga koje su navodili ljudi koji su glasali za izlazak, mogućnost da Britanija sama propisuje sopstvena pravila našla se na drugom mjestu (na prvom je bila migracija). Kada su glasače iz tabora za ostanak u EU pitali o motivima druge strane, suverenitet se našao na posljednjem mjestu, iza želje „da se britanskim političarima očita lekcija“.
U toj preokupaciji suverenitetom sadržana je predstava o tome šta je ova zemlja bila, šta jeste i šta bi mogla postati – priča koju mnogi Britanci, naročito Englezi, rado sebi pričaju, o nekada nezavisnom i neosvojivom ostrvu koje je izgubilo autonomiju u bezličnoj kaši vavilonskih birokrata, od kojih sada ima priliku da se oslobodi. Ta priča je duboko ukorijenjena. Od Folklandskog rata do buldoga Fritza iz kampanje novih laburista, cijela politička klasa je učestvovala u njenoj izgradnji. Oportunisti su je iskoristili za svoje ciljeve i ona sada iznutra izjeda čitavu našu politiku.
Ova priča je dovoljno ubjedljiva da kada neko kaže: „Ako to uradite, zatvorit će vam fabriku“, neko drugi odgovori: „To nije moja fabrika, a fabrike ’oni’ ionako zatvaraju već godinama. Ali ovo jeste moja zemlja i ne želim da se igraju s njom“. „Oni“ iz ove priče su pokretna meta. To mogu biti imigranti, Brisel ili strane kompanije. Izvjesno je samo to da „oni“ nisu „mi“.
Mislim da to nije dobra priča, jer mitologizira prošlost: oni koji se pozivaju na ratove zaboravljaju da ne znamo kako bi se ti ratovi završili bez pomoći saveznika. Oni koji se pozivaju na imperiju zaboravljaju da je održavanje imperije podrazumijevalo brutalnost (kao što pokazuje aktuelna polemika o Winstonu Churchillu). Ovaj narativ zanemaruje i sadašnjost: zemlje se razvijaju, granice se pomjeraju, identiteti se mijenjaju. Naša kraljevska porodica je njemačka, omiljena hrana nam je indijska, a ako bismo uspjeli da se dogovorimo o jedinstvenom spelovanju Muhameda, to bi bilo najpopularnije ime za dječake u Engleskoj. Nismo ono što smo nekada bili, niti treba tome da težimo. Priča promašuje i budućnost: naš politički suverenitet ne ograničava birokratija iz Brisela, već međunarodni kapital. A budući da se to ne može promijeniti glasanjem, izlazak iz EU će nas samo učiniti manje djelotvornim, a neće doprinijeti našoj nezavisnosti.
Također mislim da je ova priča, u odsustvu drugih, uvjerljiva. Znatno uvjerljivija od prijetnji nestašicama svježeg povrća i padom funte ako iz EU izađemo bez sporazuma. Dovoljno je uvjerljiva da su neki ljudi spremni platiti punu cijenu njenog ostvarenja. Naš zadatak nije da im se podsmijavamo, već da im ponudimo bolju priču. Priču u kojoj će se naći i „oni“ i na čijem kraju ćemo svi biti „mi“.
(TBT, The Guardian)
