Ubrzo nakon što se američki predsjednik Donald Trump povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma, vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei obećao je da Iran neće tolerirati istovremeno ograničavanje i ekonomije i nuklearnog programa. “Taj loš san nikada se neće ostvariti”, rekao je Khamenei u junu 2018. godine.
Ipak, Iran je upravo to prihvatio. Iran nastavlja pridržavati se ograničenja svog nuklearnog programa u okviru Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA), koji je sproveden prije tri godine u ovom mjesecu. Trump je ponovo uveo unilateralne sankcije u augustu i novembru 2018. godine, što znači da Teheran također nosi ozbiljne ekonomske troškove. Iran nikada ranije nije izdržao ovu kombinaciju ekonomskih sankcija i nuklearnih restrikcija. Dok političari i analitičari raspravljaju o tome da li zadržati Iran u JCPOA-i, važno je razumjeti zašto je Iran uopće i ostao – i vjerovatno će tako nastaviti i ove godine.
Ne trebamo zamišljati da će Iran ostati u nuklearnom sporazumu bez obzira na cijenu – ili da njegovi lideri računaju na prostu poslušnost Trumpu. U stvari, povlačenje iz sporazuma, ili preduzimanje manjih mjera za njegovo kršenje, moglo bi pomoći Iranu da ostvari prednost nad SAD-om za buduće razgovore, čak i dok odvlači pažnju stanovništvu zemlje jačanjem vladine mantre otpora. Ne treba se ni Teheran plašiti da će povlačenje nužno dovesti do rata: Iran bi mogao preduzeti male korake kako bi prekršio sporazum koji ne bi značajno uticao na njegovo vrijeme potrebno da se proizvede dovoljno nuklearnog materijala za bombu – i onda tvrditi da su koraci lahko promjenjivi ako se Sjedinjene Države vrate pregovorima.
Umjesto toga, iransko rukovodstvo je, kroz svoj složen i nejasan proces donošenja odluka o nacionalnoj sigurnosti, očigledno sprovelo analizu troškova i odlučilo ostati. Odluka je vjerovatno zasnovana prvenstveno na ekonomiji, ali je također vođena strateškim razmatranjima i diplomatskim koristima ostanka u sporazumu.
NOVAC JE PRESUDAN
Najznačajniji faktor u iranskoj računici je ekonomske naravi. Pošto su američke sankcije ponovo uvedene u novembru, dva zapažanja su postala nemeniovna. Prvo, iako su američke sankcije snažne, one nisu tako efikasne kao prethodne multilateralne mjere. Drugo, Iran bi znatno osjetio ekonomski nedostatak napuštanja sporazuma.
Iranska prodaja nafte i nastojanja Evrope da izbjegnu sankcije SAD-a podržavaju ove zaključke. Prijetnja američkih sankcija izazvala je nagli pad izvoza iranske nafte: sa 2,4 miliona barela dnevno u maju na oko 1,25 miliona barela dnevno u novembru. Međutim, izgledno je da će se izvoz početkom ove godine povećati na 1,5 miliona barela dnevno, čime će ukupni pad biti manji od predviđanja političkih i tržišnih analitičara. Vođen zabrinutošću oko domaćih cijena benzina, Washington je pokazao iznenađujući stepen fleksibilnosti, izdavajući izuzetke koji omogućavaju osam zemalja da i dalje kupuju iransku sirovinu i kondenzat.
Situacija za Iran je daleko od idealne. Iran mora prodati naftu po nižoj cijeni, platiti transport i osiguranje i snositi troškove skladištenja. Njegovi prihodi su zaključani na specijalnim računima u zemljama kupcima. Međutim, količina prodate nafte je i dalje značajna – i znatno iznad milion barela dnevno, što je psihološki i finansijski prag Teherana. Ako bi Iran prekršio ili se povukao iz JCPOA-e, to bi ugrozilo neke od tih prodaja. Među najvećim iranskim kupcima, Japan i Južna Koreja bi najvjerovatnije zaustavili kupovinu ako se Iran prestane pridržavati dogovora. Takav gubitak bio bi neprihvatljiv za Teheran, posebno za industriju kondenzata, koja se oslanja na izvoz u Južnu Koreju.
Slična logika važi i u Evropi. Francuska, Njemačka i Velika Britanija rade sa Evropskom unijom na uspostavljanju platnog mehanizma za zaobilaženje američkih sankcija. Tzv. Kanal specijalne namjene gotovo sigurno se ne bi snašlo u velikoj trgovini, poput nafte. Ali, mogao bi ponuditi kompanijama i bankama način za legalnu, humanitarnu trgovinu sa Iranom. Uspostavljanje naftovoda za humanitarnu robu postajat će sve važnije u narednim mjesecima dok se nestašica lijekova intenzivira. Evropske zemlje bi najvjerovatnije prekinule ovu vezu ako bi Iran prestao da se pridržava JCPOA-e.
STRATEŠKO STRPLJENJE
Ostanak u nuklearnom sporazumu odgovara iranskoj regionalnoj politici. Zaokupljeni spašavanjem nuklearnog sporazuma i oprezni da ne uznemire Iran, svjetski lideri u velikoj mjeri ignoriraju nenuklearne aktivnosti zemlje. Situacija je ironična, s obzirom na to da je Trumpova administracija opravdala povlačenje iz JCPOA-e, djelimično kako bi se omogućilo svijetu da se što bolje pozabavi “ukupnošću” iranskih aktivnosti. Umjesto toga, ugrožavanjem sporazuma, američka administracija osigurava da se međunarodna – a posebno evropska – pažnja usredsredi isključivo na njegovo očuvanje.
Iran nastavlja sa razvojem i testiranjem balističkih raketa. U prošlosti su Sjedinjene Države i Evropa dogovorile međunarodni konsenzus o balističkoj prijetnji – i SAD i evropski saveznici pregovarali su o potencijalu novih sankcija za balističke rakete početkom prošle godine. Ali ti razgovori su nestali kada su se Sjedinjene Države povukle iz sporazuma. Iranski test balističkih raketa u decembru jedva je izazvao međunarodni odgovor, a kamoli sankcije ili druge mjere. Upozorenje državnog sekretara Mikea Pompea ranije ovog mjeseca o iranskim testiranjima lansirnih vozila slično je izignorirano.
U međuvremenu, navodni napori Teherana da eliminira disidente i separatiste u Evropi u velikoj mjeri su ostali bez odgovora. Evropske obavještajne službe okrivile su iranske agente za pokušaj bombardiranja opozicione konferencije u Francuskoj i ubistva arapskih separatista u Danskoj prošle godine. Evropska unija je 8. januara izdala nekoliko oznaka za sankcije u znak odmazde, ali su se svele na nešto više od prostog ukora. Iran također brzo mijenja delikatna pravila igre s Izraelom u Libanu. U posljednjih nekoliko mjeseci, Izrael optužuje Iran da gradi male fabrike u Libanu kako bi Hezbolahu omogućio da na domaćem terenu proizvodi rakete s preciznim navođenjem. Za Iran ova strategija smanjuje rizik transfera raketnih komponenata iz Sirije u Liban u konvojima koje Izrael rutinski bombardira. Bez obzira na krajnju odluku Trumpove administracije o broju trupa u Siriji, iranska libanska strategija će predstavljati sve veći rizik za Izrael, koji uzalud pokušava da ovaj razvoj dovede do međunarodne pažnje. Ako se Teheran povuče iz JCPOA-e, međunarodna zabrinutost oko regionalnih aktivnosti vjerovatno će se povećati i ograničiti njegovu manevarsku sposobnost. Ostati u sporazumu je privlačna alternativa.
MEĐUNARODNA PODRŠKA
Konačno, Iran uživa diplomatsku podršku zbog nastavka provedbe sporazuma. Tokom proteklih pet godina, predsjednik Hassan Rouhani i ministar vanjskih poslova Javad Zarif rade na poboljšanju međunarodne reputacije Irana. Nuklearni sporazum je bio vrhunac ovog napora. Trumpovi verbalni napadi na Teheran i napuštanje sporazuma dovelo je do toga da druge svjetske sile diplomatski prigrle Iran. Nigdje to nije bilo jasnije nego u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. U septembru i ponovo u decembru, Sjedinjene Države su bile usamljene u osudi nuklearnog sporazuma, dok su delegati iz Evrope, Kine, Rusije i drugih zemalja jednako pohvalili njegov značaj i pridržavanje Irana.
Tzv. privilegirani moralni položaj pomaže Iranu da proširi trgovinske i diplomatske odnose. I njegovo pridržavanje, koje su rutinski potvrđivali međunarodni inspektori, ugasilo je pozive Sjedinjenih Država i Izraela da dublje kopaju u prošle nuklearne aktivnosti Irana. Ipak, zadržavanje visokog položaja je relativno manje važno od ekonomskih benefita ostanka u sporazumu. Visoko postavljena ljestvica morala ne plaća račune.
IZLAZNA STRATEGIJA
Suprotno javnom stajalištu svojih lidera, Iran će najvjerovatnije provesti 2019. godinu u nuklearnom sporazumu boreći se sa ozbiljnim ekonomskim stegama. Međutim, računica Irana će se početi mijenjati ako sporazum prestane donositi ekonomske koristi ili ako međunarodna zajednica počne gušiti njegovu regionalnu aktivnost.
Sljedeća odluka SAD-a u maju mogla bi označiti prekretnicu. Washington je uvjeren da će, sa povećanjem globalne ponude nafte, u kombinaciji sa usporavanjem međunarodne potražnje, SAD imati utjecaj na dalje pogoršanje iranskog izvoza, možda manje od milion barela dnevno. Ako se to dogodi, posmatrači ne bi trebali biti iznenađeni ako Khamenei ostvari svoje obećanje.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)
