Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
U iščekivanju izbora za Evropski parlament 2019. samo jedna stvar je izvjesna: glasanje neće biti slobodno ni fer.
Nije važno s koliko pažnje će se prebrojavati glasovi u Stokholmu i koliko ravnomjerno će biti zastupljeni kandidati na holandskoj televiziji. Dok je Mađarska učesnica u ovim izborima, parlament koji ćemo dobiti na izborima 26. maja imat će u svom sastavu parlamentarce koji svoja mjesta duguju lažima, prinudi i korupciji kojima pribjegava vlada Viktora Orbána.
Mađarski premijer indirektno kontrolira 500 medijskih kuća i ima gotovo potpunu kontrolu nad komentarima političkih zbivanja na televiziji. Kada se protiv njega organizuju masovne demonstracije u Budimpešti, mađarska državna televizija izvještava o protestima belgijskih fašista protiv migranata. Orbán je iskoristio novac poreskih obveznika da organizuje referendum protiv nepostojećeg „Soroševog plana“ da se Evropa preplavi izbeglicama, da oblijepi Budimpeštu antisemitskim bilbordima i da osvoji 91 od 106 direktno biranih mjesta u mađarskom parlamentu.
Jednostavno rečeno, budžetska sredstva mađarske države, koja i dalje prima velike donacije iz Evrope, Orbán koristi za propagandne kampanje kojima utiče ne samo na izbor 24 mađarska predstavnika u Evropskom parlamentu, nego i na izborne rezultate širom Evrope.
Ali mađarski slučaj je samo dio jedne šire krize u kojoj su se našle evropske liberalne elite sa centra političkog spektra. Analiza rezultata lokalnih istraživanja javnog mnijenja pokazuje da radikalna desnica ima dobre izglede na izborima u maju. Tako Rassemblement National pod vodstvom Marine Le Pen u anketama ima podršku od 21 posto, a italijanska Lega Nord oko 30 posto. Evropa naroda i slobode (ENF), desničarska populistička grupacija u Evropskom parlamentu sa kojom su pomenute stranke povezane, očekuje da dobije 51 mjesto, dok Evropa slobode i neposredne demokratije (EFDD), evroskeptična alijansa koja uključuje Alternativu za Njemačku (AfD) i više bivših poslanika Front National i Ukipa, očekuje 50 mjesta.
U periodu priprema za majske izbore predstavnici autoritarne desnice će nastupati kao panevropska sila. Zbog njihove propagandne kampanje vlade 8 evropskih zemalja su prošlog mjeseca odbile ratificirati globalni UN sporazum o migraciji, pa se može očekivati da će to do kraja godine značajno promijeniti političku mapu Evrope.
***
Centar je u rasulu i bespomoćno klizi ka političkoj agendi radikalne desnice. Angela Merkel održava u životu svoju zombi koaliciju u Berlinu, ali nezadovoljnici unutar vlade traže „konzervativnu revoluciju“ koja bi socijalnom liberalizmu trebalo da vrati ugled i uticaj koji je imao prije 1968. U Francuskoj, reformski projekat predsjednika Macrona – ublažavanje mjera štednje u zamjenu za dozvolu tržišnim silama da unište životni standard radničke klase – sudario se sa barikadama i žutim prslucima.
I Evropska narodna partija (EPP), grupacija koja uključuje tradicionalne konzervativne partije, pomjera se udesno. U njoj su Orbánov Fidesz, austrijska Österreichische Volkspartei koja je na vlasti u koaliciji sa radikalnom desnicom, kao i španska Partido Popular, čiji lideri redovno odlaze na poklonjenje na Francov grob.
Ako radikalna desnica ove godine osvoji 100 mjesta u novom Evropskom parlamentu, a pomeranje EPP-a ka nacionalizmu i ksenofobiji se nastavi, može se očekivati da će projekti integracije i socijalnog liberalizma biti suspendovani. Ideja „Evropskog suvereniteta“ koju promovira predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker bit će mrtva.
Socijaldemokratske partije u međuvremenu gube popularnost i nose se sa izazovima koje im upućuju zeleni i ljevica. Od ovog trenda odstupa jedino Portugal, gdje Socijalistička partija ima 37 posto mjesta i predvodi koaliciju sa radikalnom ljevicom. Švedski socijaldemokrati koji su na prošlogodišnjim izborima pali na 28 posto još opstaju na čelu nesigurne vlade. U ostatku Evrope, klasične socijaldemokratske partije, na primjer, u Austriji i Danskoj, imaju podršku od oko 25 posto. U Njemačkoj i Italiji, gdje su socijaldemokratske snage bile stub antifašističkog projekta u poslijeratnom periodu, podrška za socijaldemokrate je pala ispod 20 posto.
Lijevo od njih, bar u zrelim evropskim demokratijama, nalaze se stranke ljevice i lijevo orijentirani zeleni koji se nadmeću za isti prostor. Najuspješnije lijeve partije u Evropi su Syriza u Grčkoj, koja je i dalje u vladi i prema anketama ima podršku od oko 25 posto, i Sinn Fein, čiji rezultati variraju između 14 i 24 posto, otkad je prošle jeseni nastupila kriza sa brexitom. Od drugih uticajnih partija evropske ljevice, španski Podemos ima oko 16 posto, ali socijalističkoj većini glasove oduzimaju konzervativna Partido Popular i nastajuća radikalno desničarska partija Vox. Jean-Luc Mélenchon i njegova La France Insoumise u anketama imaju oko 13 posto, a nemačka Linke i portugalski Lijevi blok oko 9 posto.
Opća slika, koja će se jasno vidjeti kada se okonča glasanje u maju, pokazuje da se kontinent pomjera udesno zahvaljujući djelovanju autoritarnih nacionalističkih pokreta, medija u vlasništvu milionera za koga je rasizam samo tema na kojoj se dobro zarađuje i informacionim ratovima Trumpovih i Putinovih sljedbenika.
Ipak, mali broj ovih partija želi da ukine sam evropski projekat. Autoritarni nacionalisti su spremni da flertuju sa ljevičarskom ekonomijom kada žele da istaknu svoj socijalni konzervativizam i antiglobalizam, a većina radikalno desnih partija želi da deregulira jedinstveno tržište, prije nego da ga napusti. Mađarska je 2017. od Evropske unije dobila 3,23 milijarde eura više nego što je doprinela budžetu EU.
Ipak, Evropski parlament kojim dominiraju desne snage imat će teškoća u radu sa nacionalnim vladama koje odbacuju i liberalizam i dalju integraciju Unije. Novi Evropski savjet bi ličio na Savjet sigurnosti UN, paralisan pravom veta. Umjesto da uspješno rješava manje sporove između zemalja, Evropska komisija bi i sama postala zona sukobljavanja. U međuvremenu, parlament bi postao forum otvoren za neonaciste.
Da je ishod koji vodi u fragmentaciju Savjeta, Komisije i Parlamenta tek proizvod slučaja, to bi bila jedna stvar. Ali ovo je proizvod sračunatog plana. Vladimir Putin želi „multipolarnu“ evropsku geopolitiku – to jest, da Evropa postane šahovska tabla na kojoj Amerika, Kina i Rusija mogu da se nadmeću za utjecaj.
Oni koji žele podijeliti Evropu na sfere uticaja imaju jake razloge za to. Od svih svjetskih ekonomskih suspersila, Evropa je jedina koja nema kohezivnu buržoasku klasu. Amerika ima Wall Street, Silicijsku dolinu i naftni establišment; Rusija ima klasu moćnika, političara uz koje stoje obavještajne službe i ljudi iz vojske, kao i oligarhe; Kina ima komunističke prinčeve i njihove poslovne imperije. Evropska buržoazija ima samo imperiju luksuznih roba i nekoliko banaka sa državnom podrškom.
Uzmimo za primjer odnos prema vještačkoj inteligenciji, tehnologiji koja bi u narednim decenijama mogla biti ono što je internet bio u nekoliko prethodnih. U razvoju nove tehnologije Amerika i Kina će se nadmetati kao industrijske supersile; Rusija, Izrael i Južna Koreja će se nadmetati kao specijalisti za naoružanje; a Evropa će o svemu prvo dobro razmisliti.
U globalnoj ekonomiji, „suverenitet“ o kome Juncker uporno govori ne proističe iz političkih sporazuma već iz djelovanja snažnih poslovnih elita. Bez sopstvene Silicijske doline ili oligarhije, Evropa danas pati od manjka geopolitičkog značaja i uticaja, naročito kada treba natjerati gigantske društvene mreže da prestanu preplavljivati evropsku politiku govorom mržnje i dezinformacijama.
***
Šta je rješenje? Evo šta: snage lijevog centra i radikalne ljevice moraju poraditi na taktičkim savezima sa što većim brojem zelenih i liberalnih partija, u cilju odbrane demokratije, suzbijanja fašizma i okončanja ekonomije štednje.
Znam šta stoji na putu takvom rješenju, jer sam o toj ideji lično razgovarao sa ljudima koji bi mogli da je ostvare: to je Lisabonski sporazum iz 2009. Tehnokrati sa lijevog centra ne mogu razmišljati preko postavljenih ograničenja koja onemogućuju primenu agresivnih strategija razvoja, državnu pomoć i industrijske politike kakve prakticiraju drugi veliki ekonomski blokovi.
Cilj političke borbe, prije i poslije izbora 2019, jeste da se ohrabre realizam i taktički kompromisi između svih snaga zainteresiranih za odbranu vladavine prava i multilateralnih institucija na kojima ta vladavina počiva. Tridesetih godina 20. vijeka takav kompromis je inicirala ljevica, u obliku strategije Narodnog fronta kojim se Kominterna suprotstavila fašizmu. Danas je teško okupiti lidere evropske radikalne ljevice u jednu prostoriju, a još teže ubijediti socijaldemokrate da sarađuju sa njima.
Ali postoji još jedan scenario koji ne možemo isključiti, iako je malo vjerovatan: ako Theresa May doživi neuspjeh, a novi referendum poništi odluku o brexitu, Britanija može izabrati nove članove parlamenta, a nova ljevičarska vlada imenovati povjerenika u skladu sa svojom politikom. Jednostranim poništenjem brexita Britanija bi zadržala sva prava koja joj pruža status quo. Ipak, važnije je što bi se na taj način promijenila politička dinamika u Evropi.
I uz samo 40 posto glasova, nova grupa lijevo orijentiranih članova Evropskog parlamenta bi promijenila odnos snaga, a sposoban i komunikativan povjerenik s ljevice koga je postavila peta najjača ekonomija svijeta mogao bi to dobro da iskoristi. Ipak, nije izvjesno da bi britanska vlada laburista i SNP-a zaista pritekla u pomoć Evropi. Kako god bilo, čini se da politika u Briselu i Strasbourgu neumitno prelazi na mračnu stranu.
(TBT, New Statesman)