BELETRISTIKA
Caldwellov roman vodi nas na intrigantno
putovanje kroz historiju kršćanstva, evanđelja i kršćanskih relikvija
FOTO: (Faksimil)
Od Dana Browna i sličnih mu autora naovamo
“vatikanski triler” gotovo da se etablirao kao autonoman literarni
žanr, što nužno ne znači da bi nam od svakog štiva čija se radnja proteže
unutar zidina svetog grada trebao zastati dah. Jer tema, ma koliko intrigantna
bila, pred autore stavlja težak, katkada neugodan problem, naime, ispit iz
poznavanja materije, koja se, eto, zove religija i o kojoj mnogi, ma bili i
deklarirani vjernici, ne znaju baš ništa. S druge strane, u svijetu tobože
liberalne današnjice, gdje je sakralnost odavna napustila crkvene odaje i
postala tupim odjekom političkog vokabulara, čitatelju se svakakve izmišljotine
mogu servirati s aureolom neke tajne autentičnosti, samo da se knjige prodaju,
filmovi snimaju i autorski računi pune.
Sve to kod globalno još relativno novog
američkog romanopisca Iana Caldwella (1976.) nije slučaj: “Peto
evanđelje” – uzmimo li da je prvi roman “Pravilo četvorice”
napisao zajedno s kolegom Dustinom Thomasom, mogli bismo govoriti i o
samostalnom prvijencu – priča je koliko napeta, toliko i insajderska, koliko
emotivno individualna, toliko i globalno motivisana željom da se unutar
kršćanske crkve prevladaju posljedice one nesretne katoličko-pravoslavne šizme
iz 1054. koja je, sasvim usput, i žitelje ovih naših otužnih prostora bacila u
trajan očaj međusobne netrpeljivosti. I naravno, nastojanja nekih drugih
“insajdera” da potonje ne uspije, jer inače teško da bismo mogli
govoriti o trileru.
Ukratko, a da ne odamo previše, priča
započinje 2004. ubojstvom vatikanskog muzealca Uga Nogare, u predvečerje
izložbe nakon koje, kako bi se ono lijepo reklo, ništa na svijetu više neće
biti kakvo je bilo. Dvojica braće, rimokatolički sveštenik vatikanski diplomat
Simon i grkokatolički sveštenik Alex Andreou, povezani su, svako na svoj način,
s ubijenim kustosom, a nisu neupućeni ni u misterij izložbe. Simona optužuju za
Nogarino ubistvo, a brat mu polako sklapa kamenčiće mozaika i naslućuje da je
posrijedi neka veća smicalica, kojoj valja ući u trag…
Na području sakralne kriptografije, pa i
enigmatike, za kojom se savremena bestseler-literatura tako rado povodi, u
središte zanimanja čitatelja ubrzo ulaze dva zagonetna predmeta, međusobno
povezanija nego što bi se isprva pomislilo, a upravo ta njihova veza, vješto
ispričana i više nego solidno fundirana u činjenicama i predaji, predstavlja
Arijadninu nit, koja nas vodi kroz zamršen labirint intriga, smještenih, što
također nije nevažno, u realno vrijeme papovanja karizmatičnog Ivana Pavla II.
i njegovih nastojanja da se crkveni raskol ako već ne prevlada, a onda bar da
mu se, koliko je moguće, ublaže posljedice.
Čitalački “suspense” nećemo bitno
pokvariti, otkrijemo li da su posrijedi svjetski poznato Torinsko platno, čija
se navodno dokazana neautentičnost ponovno stavlja u pitanje, i daleko manje
poznato “Peto evanđelje”, svojevrsna kompilacija ona četiri iz Novog
zavjeta, što ju je – onkraj svake fikcije i literame mistifikacije – u potrazi
za evanđeoskom harmonijom pod imenom “Diatessaron” (grč. iz četiri,
kroz četiri) oko170. sastavio istočnosirijski teolog i krkanski apologet
Tacijan (postoje, naravno, i druge verzije istog teksta). I tu slijedi onaj
prilično neočekivani momenat, po kojem se “Peto evanđelje” bitno
razlikuje od uvriježene teološke enigmatike suvremena kriptotrilera: nije tekst
evanđelja taj koji bi mogao dokazati autentičnost zacijelo najintrigantnije
relikvije krkanskog svijeta, mrtvačkog pokrova, koji prema legendi na sebi čuva
presliku Kristova lika, već je dokazuje sama knjiga, čija se sudbina kroz
stoljeća mraka, križarskih ratova i njima zasjenjenog katoličko-pravoslavnog
mrakobjesja uvelike isprepletala i podudarala s onom Torinskog platna.
Ali ni to, naravno, nije sve: Nogarine
spoznaje – a radi se manje-više o tome da su katolički križari 1204. u
bizantskoj Edesi pravoslavcima podmuklo preoteli obje svetinje – mogle bi
opasno ugroziti nastojanja prvog čovjeka Svete stolice da među dvjema najvećim
kršćanskim religijama napokon uspostavi atmosfera snošljivosti i tolerancije. Naravno,
pitanje “ko je ubica?” u tom svjetlu dobiva sasvim nov prizvuk, ali o
tome neka sudi čitalac sam.
Ukratko, ono što nam Caldwell podastire
svojim vješto strukturiranim, višeslojnim romanom, koji ne oskudijeva ni
dubokim, emotivnim i nadasve realistički ispričanim pričama o bratskoj,
roditeljskoj i inoj ljubavi, štivo je koje ne samo da nas vodi na intrigantno
putovanje kroz historiju kršćanstva, evanđelja i kršćanskih relikvija, na kojima
se za puste milione vjernika temelji izvjesnost istine i vjerske objave, nego i
laičkom rukom znalački ispisan teološki tekst, koji granice fikcije i fakata
zamagljuje do neprepoznatljivosti. U očekivanju ekranizacije, koja će sigurno
uslijediti, iz svega bi se mogao izvesti i ovakav zaključak: ako je
desakralizacija svijeta bila bitno obilježje moderne, današnji svijet naprosto
vapi za ponovnom uspostavom svoje sakralne pozlate. Politička teologija pritom
je samo jedna strana medalje, ona druga skriva se na stranicama knjiga kao što
je “Peto evanđelje”.
(The Bosnia Times, Globus, Autor: Boris
Perić)
