Maša, jedna od atrakcija muzeja, dio je jedne od najvećih javnih kolekcija zooloških primjeraka u svijetu.
Izložbeni kabineti postavljeni krajem 19. vijeka i carski lovački trofeji izloženi ovdje imaju oko sebe neku starinsku auru.
Ali dr. Tikonov, direktor muzeja, nije pretjerano zabrinut. Ponekad čezne za modernim aparatima koje mnogi muzeji koriste kako bi informirali posjetioce.
No, sredstva su mu ograničena i radije ih koristi na proširenje kolekcije i radove na terenu.
Ova kolekcija, formirana od primjeraka koje je prije tri vijeka prikupio Petar Veliki, ima sve važniju ulogu kako svjetske životinjske vrste postaju ugroženije.
Ovakve izložbe pomažu da se razumiju genetske informacije i otkriju dragocjeni tragovi koji bi mogli pomoći vrstama da prežive.
Poput svih drugih velikih prirodnjačkih muzeja, ovaj muzej je “vremenska kapsula za organizme”, kaže Ross McFee iz američkog Prirodnjačkog muzeja u New Yorku.
“Za neke vrste studija poput onih o ugroženim vrstama i gubitku genetskog diverziteta, oni su izuzetno važni. Prirodnjački muzeji su bukvalno jedina mjesta gdje ćete naći ostatke dobrog kvaliteta.”
Nešto dalje od Maše su dva kalifornijska kondora. Vjerovatno najstariji primjerci na svijetu, u Sankt Peterburg su donijeti 1851. iz Fort Rosa koji je nekada bio ruska ispostava u Kaliforniji.
Kada su stručnjaci Pensilvanijskog državnog univerziteta počeli tragati za genetskim informacijama o kalifornijskim kondorima u Sjedinjenim Državama – gdje ih je trenutno manje od 500 – zatražili su pomoć od Sankt Petersburga. Po jedno pero od svake ptice je poslato na univerzitet.
A da bi utvrdili sudbinu dugokljunog pozvizda, ornitolozi su analizirali DNK tragove pronađene u koži i crijevima muzejskih primjeraka kako bi utvrdili tradicionalne habitate ovih ptica i pomogli u pronalaženju preostalih.
Genetski materijal se sve više u zoološkim muzejima i drugim institucijama čuva u smrznutim uzorcima. Ali dr. Tikonov navodi da se do informacija može doći i iz “suhih” uzoraka.
“Kako vrste bivaju ugrožene”, rekao je dr. Tikonov, “mi se nadamo da će u budućnosti, zahvaljujući ovim genetskim naporima i novim metodama, biti moguće povratiti ih.”
Ali restauracija mamuta, koja se najčešće navodi kao mogućnost, nešto je potpuno drugo. Plan je da se genom mamuta nekako izdvoji i sačuva u embrion slona. Ali nauka koja stoji iza ove “de-ekstincije” morala bi da bude užasno kompleksna. Dr. Tikonov je jedan od najvećih svjetskih eksperata za mamute, i on prvi nabraja komplikacije.
“Ne možemo, barem ne zasad, da rekonstruiramo mamuta a da ne napravimo na stotine, ili čak na hiljade grešaka”, navodi on.
Zoološki muzej godišnje posjeti 300.000 ljudi i Tikonov očekuje oko 7.000 posjetilaca tog dana. Početkom popodneva vodiči su iscrpljeni, ali jedna od njih, Polina Kenunen, uspijeva se osmijehnuti kada je mole da pokaže muzej još jednoj grupi djece.
“Na internetu ima mnogo gluposti”, kaže dok se penje stepenicama ka kosturu plavog kita i bisti Charlesa Darwina. “Ali ovdje zaista možemo da im pokažemo stvari kakve jesu.”
(TBT, NYT)
