SAMBAVA, Madagaskar – Zagriženi obožavaoci probijaju se do prašnjavog ringa na otvorenom. Zauzimaju svoja mjesta na drvenim klupama i pjesmom i uz mnogo navijanja slave gladijatore moraingija, madagaskarskog brutalnog golorukog boksa.
U pitanju je kombinacija pesnica, laktova, koljena i stopala koju prate zvuci udaraca i padanja tijela na zemlju. Udarci se zadaju i primaju sa jednakom žestinom. Borci, poznati po imenu fagnorolahi, izvode ovaj nasilni ples sve dok jedan od njih ne odustane ili bude nokautiran ili dok sudija ne izabere pobjednika.
“Ne osjećam strah prije borbe”, rekao je Rocky Ambanza, 28-godišnja lokalna zvezda. “Ako osjećate strah, već ste izgubili. Ali ne smijete da podcijenite protivnika.”
Sambava na sjeveroistoku Madagaskara je prijestolnica proizvodnje vanile. Skok cijene vanile poboljšao je lokalnu ekonomiju a novac koji je pristigao dao je komercijalnu komponentu vijekovima starom obliku borbe pesnicama.
Pobjednici moraingija dobijaju nagrade u novcu ali i robi poput muzičkih linija, televizora, motora, pa čak i sportskih automobila.
Tradicionalni sport se i na drugi način promijenio. Tipično su se njime bavili neoženjeni muškarci starosti između 10 i 35 godina. Sada, sve više žena učestvuje u njemu i kao borci i kao menadžeri.
Moj suprug voli moraingi pa sa novcem koji zaradimo od trgovine vanilom, možemo da mjesečno unajmljujemo borce i organizujemo događaje”, rekla je Maria Hadjee čiji porodični biznis sponzoriše moraingi tim u Sambavi koji čini pola tuceta boraca i trener.
Tim putuje po regionu u mini-kombiju i publiku privlače tako što se voze po gradovima u koje dolaze i preko zvučnika najavljuju sutrašnju borbu protiv rivalskih klubova. Borba koja uslijedi je pokazatelj snage, hrabrosti i karaktera, naročito kada su suočeni sa gubicima.
Pravila variraju od regiona do regiona, ali pobjeda nije moguća bez održavanja određenog kritičnog društvenog stava i principa, kaže Ernest Ratsimbazafy, autor knjige Martial Arts of the World: An Encyclopedia of History and Innovation. “Glavna stvar je samokontrola”, naveo je on. “Strah od udaraca se mora prevazići, mir se mora održati a osvetoljubiva osjećanja treba izbjegavati.”
Na Madagaskaru, ljudi često više vole indirektne oblike konfrontacije – kroz poslovice ili širenje glasina o vještičarenju, na primjer, kaže Sarah Osterhoudt, profesor sa Univerziteta Indiana.
“Harmonija je veoma važna, a tu postoji ideja kolektivne akcije koja je iznad individualne akcije, tako da sve što omogućava ljudima da se suoče sa stvarima na ritualizovan način umanjuje tu konfrontaciju”, dodala je ona.
Profesorka Osterhout je dodala da “borba može da bude način da se to uradi u okviru predvidljivog formata”.
Aboudou Matchimoudini, trener Boîte Noir de Diego jednog od uspješnijih klubova na Madagaskaru, slaže se da je moraingi više od tuče. “To je naša kultura, naša tradicija, naša historija”, rekao je on.
Ta historija potiče još od 15. vijeka. Tradicija borbe proširila se zemljom i na druga ostrva u blizini jugoistočne obale Afrike, uključujući Komorska ostrva, Reinion, Sejšele i Mauricijus. Rituali vezani za sport ohrabruju uzajamno poštovanje. Pobjednik snažno grli protivnika i podiže ga sa zemlje i na taj gest mu se uzvraća na isti način. Pobjednika slave ali i poraženog.
Borci treniraju na fudbalskom stadionu. Poslije toga, igrači odlaze na pirinač i supu u restoranu pored puta.
Borci možda zarade nekoliko stotina dolara mjesečno, što je dovoljno za Ambanzu koji je svoj prvi moraingi meč vidio sa 15 godina i odmah je počeo da trenira.
“Borim se 10 godina i zarađujem dovoljno za život. Jedini problem sada je što sam slomio rebro”, rekao je on.
(TBT, NYT)